StoryEditor
Košarkalegenda jugoplastike

Zoran Sretenović: U Splitu sam osvojio sve i pronašao ljubav

2. travnja 2019. - 00:09
split_real9-300607

Sreta, Zoran Sretenović (54), bio je prva velika oklada Bože Maljkovića. Kad je dotad malo poznat trener stigao na Gripe, uz blagoslov i na preporuku Ace Nikolića i Ranka Žeravice, onda je poželio sa sobom iz Beograda, a iz redova Crvene zvezde dovesti – playmakera.

Popuniti posebno osjetljivu poziciju, bila je “žutima” prijeka potreba.

Sretenović nije bio u prvom planu zvezdašima koji su bili prekrcani na tom mjestu (Zoran Radović, Stevan Karadžić, Boban Janković) i nisu pravili problem što ga Maljković odvodi u Split.

Tko će znat da će Božo Dioklecijan, kako mu se onda tepalo, lansirati Sretu kao beka-razigravača sve do titula europskih prvaka i reprezentativnog dresa, zlata na Euru u Rimu 1991. u plavoj majici izabrane selekcije.
Sreta kao i Maljković. Nemo profeta in patria sua. Nitko nije prorok u svojoj kući, što bi rekli stari Rimljani. 

– Proveo sam pet predivnih, nezaboravnih godina u Splitu, došao sam s trenerom Maljkovićem, bilo je to ljeto 1986., a otišao 1991... Osvojili smo sve titule, a ja pronašao u Splitu i ljubav svog života, moju Nadu.

Evo taman slika vaša na splitskoj Rivi, to vam je znak raspoznavanja na WhatsApp aplikaciji?

– Pa, tu smo često, živimo u Beogradu, nedaleko Slavije, ako vam to nešto znači, a dolazimo u Split redovito. Kako da ne stavim sliku s najljepše Rive... Ako nemam neki trenerski angažman, kao što sam sad na čekanju, u Splitu smo često. A ljeti obavezno, barem mjesec i pol. A i Nada obilazi svoje. 

Proleti vrijeme začas, trideset je godina od prve europske titule u Münchenu?

– Nevjerojatno da je toliko već prošlo, a uspomene su žive, naravno, svuda sa mnom idu kao sjećanja na nešto neopisivo, neponovljivo. Ta prva titula je bila nešto posebno.

Kad je spomenemo, što vam prvo pada na pamet?

– Pa da smo bili klinci koji su sve iznenadili! Naša mladost je sve pomela. Duško (Ivanović, op. a.) je bio nešto stariji, iskusniji, ali mi smo se svi s radošću, mladenački igrali košarke. Jesmo, bili smo ozbiljni i profesionalci, ne možeš biti drugačiji kad te vode Maljković i Profa (Aleksandar Nikolić, legendarni košarkaški učitelj, danas pokojni savjetnik Maljkovića, op. a.). Ali, mi smo bili strašni emotivci i zapravo smo uživali u nadigravanju, u svakom treningu, pa tako i na utakmici. Nije to bilo kao danas, dođi, odradi trening i gotovo, razlaz. Bili smo puni duše, zaigrani.

Titula je bila iznenađenje?

– Kako da ne! Ali ne toliko za nas. Zapravo, znali smo da smo dobri, mada nismo znali koliko baš možemo u odnosu na druge. Ušli smo kao treći u ligi, na final-four. Bili smo svjesni svoje snage, talenta, Dino, Toni, što o njima da govorim, ali nitko nam nije davao šanse da baš možemo osvojiti turnir. To je na kraju svemu dalo još veću draž i potom eksploziju sreće. Doček koji nam je priređen zapravo je najbolji dokaz koliko je to za javnost, za našu publiku bilo neočekivano.

Kažete da niste bili samo profesionalci...

– Breme uspjeha su iznijeli klinci. Nije to bio klasični profesionalizam, voljeli smo da se nadmećemo i da zajednički pobjeđujemo. To nam je ušlo u naviku. Pobjede... Ja sam sa 24 bio među najstarijima, tu je negdje Sobinko naš, a Rađa i Toni kao glavni u svemu, zapravo najmlađi. I kako nekome objasnit danas da je Toni bio najbolji igrač Europe i da je imao 20.000 maraka godišnje plaće, najviše od nas. Ljubav je kod svih nas bila presudan faktor.

Što vam je posebno urezano u pamćenje, a da nije recimo doček?

– Meni je poseban utisak ostavio sam odlazak u München. I boravak dva dana prije prve utakmice. Osjetila se odjednom promjena u ponašanju, sad je našim trenerima, Boži i Profi odjednom bilo bitno da se opustimo! Čuj, prije je sve bilo rad, rad i rad, radili smo mi doista mnogo, ali s guštom, užitkom. A sad na licu mjesta, ajde da se opustimo. Sve neke priče i pričice, šetnje... Kao da smo na odmoru.

Pazili su na psihu?

– Pa da, da ne sagorimo prije vremena, da nas ne optereti pomisao da sad kao nešto trebamo, da nas ne upropasti preveliko iščekivanje. I Profa koji je bio strašno strog, ozbiljan i tražio je savršenstvo u svakom detalju i na treningu, sad se odjednom samo družio, pričao viceve i te fazone. I igrali smo mnogo na karte.

Na koju igru, na remi, preferans...?

– Ma neee, kakav remi?! Na briškulu i trešetu! Da, naučili su me i dobro sam igrao! Dino i ja smo bili u paru. I Profa je igrao zajedno sa svim nama. Njega je valjda tu igru naučio još davno Pero Skansi, kad mu je bio pomoćnik u reprezentaciji. Ne znam, ali i Profa je igrao briškulu.

Koji su bili drugi parovi?

– Pravo da vam kažem, baš i ne pamtim s kim je recimo igrao Toni, znam da smo Dino i ja dobijali sve, ili skoro baš sve. A Profa je samo pričao dogodovštine i bila je to neuobičajeno vesela, opuštajuća atmosfera. Bilo jei to presudno, jer košarku smo na treninzima već bili dobro savladali, bilo je bitno zaigrati psihički svjež. Opušten.

Postoji legenda o tome kako ste to baš vi ukrotili Jamchyja u finalu?

– Da, on nije zabio koš zadnjih 11 minuta. Dobro, dao je, mislim, tricu u zadnjem napadu da smanji na 69:75, ali to je već bilo gotovo i mi smo već slavili, a on je pucao. Prije toga stvarno sam ga dobro ukrotio i koša više nije dao.

To je bio neočekivan potez?

– To je bila ideja, odluka Bože Maljkovića. Profa Nikolić baš nije vjerovao u moje obrambene sklonosti, ni mogućnosti. Uopće nije bio siguran da ja nešto slično mogu da napravim. Ali, onda je Maljković naredio da ja preuzmem Jamchyja. Dao sam sve od sebe i stvarno, koša nije dao deset  zadnjih minuta. To je, mnogi kažu, bio jako važan faktor. Samo sam nadodao nešto svoga na sve što su već davali Toni, Dino, a tek Sobinko, pa Duško, Peras, Luka, da ne nabrajam...

Pogledate tu snimku?

– Pa, na moju sreću vrti se često na kanalima Sportkluba, naletim. Pa vidim kako smo bili mladi, sretni, razdragani. A imam i snimku kod kuće, pa kad se zaželim, u posebnom raspoloženju pogledam. Imam sad vremena, dok čekam novi posao.

U Splitu ste redovito, godišnje, s kim ste baš u kontaktu?

– Peras, Tabak, Dino, s njima najčešće. I tu u Beogradu s Božom, naravno. Luka Pavićević je sad u Japanu. Odvrtimo mi često te uspomene, kako da vam kažem, nedostaje riječi da se taj osjećaj opiše. Eto trideset godina, učas proletješe...

Radi individualno s mladima u Beogradu

Sretenović je u braku sa Splićankom Nadom Biuk još iz splitskih dana, ljubav s košarkaških parketa osamdesetih, oboje su nosili žuti dres. Kćer Mia danas ima 24, a sin Marko 17 godina:

- I ne zaboravite našeg Kikija, psa ljubimca, to je pomeranac, špic, od onih najmanjih je pasmina. Trenerska karijera?

- Radio sam zadnje u Poljskoj, u klubu Stal, sad čekam da nešto opet naleti. A prva godina Goodyear lige, ove današnje “abe”, bio sam trener Budućnosti u Podgorici i prvo kolo odmah na “žute”.

Volim raditi i s mladima, ali sam najradije trener prve momčadi. Čekam ponudu, dotle radim individualno s mladima u jednom od kampova u Beogradu, ima ih mnogo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. travanj 2022 16:19