Opet se nadamo, priželjkujemo čudo, čudo je pobjedničko postolje, ali toga nema, pa nema već 27 godina, još tamo od Eurobasketa 1995. godine u Grčkoj. Tad smo uzeli treću broncu za redom na velikim natjecanjima, na prvom natjecanju na kojem smo se pojavili ono nezaboravno srebro, ali nakon tog olimpijskog srebra i finala s jedinim pravim Dream teamom, uvijek smo nakon natjecanja bili nezadovoljni, pa i kad su se osvojile te tri bronce u nizu.
To je ukratko hrvatska košarka od samostalnosti, uvijek se nadamo, a čuda nema. Uvijek smo nezadovoljni, otpisujemo nakon svakog natjecanja igrače, mijenjamo izbornike, svega i svačega smo se naslušali tri desetljeća od olimpijskog finala i jedinog puta kad smo bili sretni, i kad je sve bilo super, i sve za pet.
Barem smo stalno tu
Hrv...