StoryEditor
Hajdukanaliza utakmice

Sami motiv Bijelima nije bio dovoljan za izbjegavanje poraza, a drugoga u igri Hajduka nije ni bilo

1. srpnja 2020. - 00:02
Ronald Goršić/Hanza Media

Hajduk je pretrpio težak poraz u Velikoj Gorici, a težinu nije uvjetovao samo rezultat, već i igra koju su Bijeli prikazali.

Moglo bi se reći da ideje nije bilo, ali ajmo ne biti prekritični. Ideja je postojala, a svodila se na ubacivanje lopte u šesnaesterac i nade da će je netko pospremiti u gol. No ovaj put, kao i većinu puta do sada, to nije urodilo plodom.

Idemo prvo na pozitivne stvari. Tudorova odluka da promijeni sustav i po prvi puta zaigra s četvoricom u zadnjoj liniji te duplira bokove bila je pomak prema naprijed u odnosu na protekle utakmice, u smislu da smo barem vidjeli želju za nekakvim drukčijim pristupom. Pozitivno je bilo i to što je odlučio da bi bilo bolje Jakoliša postaviti na desnu stranu, kako na leđa mladog Brnića ne bi stavljao pritisak branjenja strane po kojoj operira Lovrić.

No to je djelovalo dobro samo u teoriji…

U praksi je to izgledalo tako da je Hajdukova desna strana bila nikad praznija i da su igrači Gorice koji bi se tu našli imali i prostora i vremena za ocijeniti situaciju, razmisliti o svom sljedećem potezu i pretvoriti ga u stvarnost.

Struktura Bijelih u fazi obrambene tranzicije bila je priča za sebe, a na trenutke je bilo teško povjerovati kakve poteze vuku igrači Hajduka s loptom u nogama u centralnoj trećini i koliko opasno izgleda gotovo svaki njihov gubitak lopte. Nerijetko se događalo da bi Bijeli došli u napadačku trećinu s manjkom igrača, a da bi Gorica jednim dugim dodavanjem nakon osvojene lopte stvorila višak i na drugoj strani.

Hajdukovi veznjaci nalazili su se između prostora u kojima se događala akcija, u svojevrsnom terenskom limbu. Ni ovamo ni onamo. Teško je iz toga izvući ikakav drugi zaključak nego taj da faza napada, kao ni do sada, nije bila detaljno razrađena te da je svaki igrač praktički igrao za sebe i pokušavao se snaći u kolektivnoj improvizaciji. A za razliku od jazza, u nogometu to nikada ne može izaći na dobro.

Bilo bi nepravedno izdvojiti tehničke i taktičke pogreške pojedinaca, jer ove prve nisu bile ključne za poraz, a za ove druge su u najgorem slučaju oni bili samo djelomični krivci. Možemo i nabrajati novi primljeni gol iz kornera, treći pogodak Gorice kod kojeg je Anthony Kalik djelovao u najmanju ruku kao Casemiro, s odnošenjem lopte i idealnim dubinskim dodavanjem za Ndiayea, i još dvije stopostotne prilike za domaćine koje je Posavec sjajno obranio.

Možemo se osvrnuti i na činjenicu da je Tudor odlučio svoje prve zamjene obaviti tek u 70. minuti, iako je ekipa izgledala toliko loše da je pojam „prerana izmjena“ izgubio smisao.

Jednostavno, mnogo toga nije funkcioniralo, a možda i najbolji dokaz toga je situacija koja je vjerojatno mnogima prošla ispod radara.

U 28. minuti Hajduk je uspio kontrolirano doći u posljednju trećinu (što je bio jedan od rijetkih slučajeva večeras), Brnić je dodao loptu Jradiju koji je mogao mirno primiti loptu i proslijediti je, a napadači su se podigli visoko i vezali na sebe protivničke braniče. Tada Jradi daje loptu na desno krilo Juranoviću, a on ju ubacuje u šesnaesterac, ne razmišljajući ni trenutka.

To je bila Hajdukova ideja i zbog toga su Bijeli izgubili 3:1, mogli primiti još pokoji pogodak, dok realno nisu trebali zabiti ni taj jedan.

Istina, Bijeli su u Veliku Goricu došli bez povećeg broja standardnih prvotimaca, ali i Belupo je prošlog petka na Poljud došao bez barem toliko igrača i umalo otišao s bodom. Suspenzije i ozljede su dio nogometa, a Tudor je mladim igračima ukazivao povjerenje i dok je momčad bila kompletnija. Stoga, čak i da Hajduk nije mogao pobijediti s ovom ekipom, ovakva predstava je i dalje ispod svake razine.

Također, ne smije se zaboraviti spomenuti i sjajnu predstavu Gorice, koja je u svakom pogledu bila bolja momčad i koja je djelovala kao da se ona bori za drugu poziciju, a da je Hajduk taj koji je prikovan za sredinu ljestvice.

Pomoćni trener Hajduka, Jurica Vučko, rekao je prije utakmice da momčad nikada nije imala veći motiv. Nažalost, motiv je u većini slučajeva ono nešto dodatno što služi kao šlag na tortu koja je sazdana od ideje i jasnih zahtjeva, dok rijetko donosi uspjeh kada ti je jedino oružje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

26. rujan 2020 15:15