Od nokauta doživljenog od Lokomotive usred Poljuda Hajduk će se dugo oporavljati. Srećom da su dva tjedna prvenstvene stanke, ali potom slijedi ‘bijelima‘ luđački ritam, četiri derbija u nizu, Dinamo dvaput na Poljudu u prvenstvu i kupu, Rijeka na Rujevici, pa Osijek u Splitu. Tko preživi, pričat će.
Objektivno ništa nije nepovratno izgubljeno po pitanju borbe za naslov prvaka. Rijeka bježi četiri boda, Dinamo će dva u slučaju da slavi li u zaostalom susretu Varaždin, kada se taj susret konačno odigra. Međutim, sve ono što gledamo ovog proljeća, pa i cijele sezone, ne ulijeva baš neku nadu. Ovaj Hajduk ne izgleda šampionski već - prazno. A momčad je to sastavljena mahom od zvijezda u HNL okvirima, uz par ekstra talenata (Niko Sigur i Rokas Pukštas). Hajduk nije upao u krizu, više izgleda kao da nikako iz nje nije objektivno ni izišao. Hajduk se cijele sezone traži, i pod Ivanom Lekom i pod Mislavom Karoglanom. Prave predstave Hajduka bile su rijetkost. Pobjede poput onih friškijih protiv Slaven Belupa ili Gorice bile su (samo)zavaravanje, na te utakmice protivničke momčadi nisu ni došle.
Najlakše je nekog gaziti dok je na podu. Nakon prvog poraza poslije pet pobjeda i remija u prethodnih šest susreta (u prvenstvu i kupu) zazivaju se nove smjene na klupi, odlazak sportskog direktora, predsjednika... Deja vu. Kao da svakih cca šest mjeseci stalno gledamo isti film. Dokle više? Nije lako ostati racionalan i analizirati situaciju hladne glave. Uostalom, dobije li Hajduk Dinamo upalit će se opet euforija ‘mode‘. Međutim, nevjerojatan je bio dio Karoglanove izjave nakon susreta s Lokomotivom.
- Prvih 20 minuta smo ih maksimalno kontrolirali. Vidio sam da smo raspoloženi na lopti. Da je bilo 11 na 11 siguran sam da bismo pobijedili.
Hajduk uopće nije kontrolirao utakmicu niti tih prvih 20 minuta dok su snage na travnjaku bile poravnate, već Lokomotiva koja je već i tada imala nekoliko doličnih šansi. Hajduk nije bio raspoložen na lopti, ni bez nje, uopće, ni za što osim za pretjerano raspravljanje sa sucem. Pa je sukladno tome veliki upitnik nad time što bi bilo da se igralo i dalje 11 na 11.
Sličan smo film gledali u Varaždinu, kada je Hajduk imao figuru viška četrdesetak minuta. I odigrao je jako malo i ništa, tek je uspio izjednačiti na konačnih 1:1. Za razliku od toga Lokomotiva je u većem dijelu susreta očitala Hajduku i Karoglanu lekciju. Doduše, Hajduk je primio dva tragična gola. Pogodak Marka Livaje za konačnih 1:2 je plod individualne kvalitete. Međutim, time se nije ‘oprao‘ za način na koji je promašio penal.
Nije nikakav problem što je Livaja zapucao penal, što mu ga je obranio Nikola Čavlina. Događalo se i boljima od njega. No, pokušajem panenke u situaciji kada momčad s igračem manje gubi 0:1, kada se možda i lomi prvenstvo, Livaja se postavio iznad kluba, zaigrao s njegovom budućnosti. Da je pogodio, vjerojatno bi ispao opet heroj (ulice). Kao i mnogo puta dosad, posve zasluženo. Ne treba sada raditi hajku, pogriješio je. Problem će biti ako nakon ovoga i idući penal za Hajduk bude imao istog izvođača, a nakon što se već neko vrijeme u toj ulozi Livaja nije proslavio (a u početku je bio nepogrešiv).
Livaja je teško pogriješio i kada je odgurnuo Roberta Mudražiju nakon što je veznjak Lokomotivu doveo u vodstvo. Zasmetalo je Livaji što je Mudražija burno pred sjevernom tribinom slavio pogodak. Mogao je skupiti nepotreban karton. A zaboravio je Livaja kako je slavio pogotke na Rujevici, kako ih drugi protivnički igrači također slave na Poljudu. Prevelike su emocije pa igrače ponese, ali također je generalno preveliki ulog u igri da se na terenu igrači Hajduka ponašaju kao djeca.
Slično vrijedi i za Dina Mikanovića. Zaradio je dva žuta kartona u dvadesetak minuta. Potom dodirivao suca Igora Pajača. No, što očekivati od igrača Hajduka, kako će se ponašati, kada i pomoćni trener Dragan Blatnjak zaradi isključenje zbog vrijeđanja suca, kada je prijavljeno da je sudac odgurnut u tunelu i bačen mu je sprej od strane ženske osobe... Treneri bi trebali držati momčad pod kontrolom, a ovo je sve skupa izgledalo kaotično.
Što se suđenja tiče najspornija je situacija kada u 20. minuti nije dosuđen kazneni udarac zbog igranja rukom koja baš i nije bila uz tijelo. No, recimo Mikanović bi se trebao ljutiti i na sebe, preuzeti odgovornost za dva faula na gotovo pa centru igrališta. Kao i Livaja, trener Karoglan, katastrofalni Ismael Diallo, Josip Elez nakon usporene reakcije kod drugog pogotka gostiju... Krivce ne treba tražiti samo u sucima, nego i u ogledalu. Pogledati snimku oba pogotka Lokomotive.
Ne igraju navijači, ni članovi, ni suci... Nego igrači koji su zbog toga tu. Uz dužno poštovanje, ostaje nejasno zašto su tu spomenuti Diallo koji je ovog proljeća najlošiji igrač ‘bijelih‘, Aleksandar Trajkovski koji je na proljeće odigrao ukupno 21 minutu, Vadis Odjidja-Ofoe koji je zadnji prvenstveni start imao prije pola godine... Uz sve puste ozljede, stare i nove (Melnjak, Žaper, otprije dolaska Perišić, Uremović, Moufi, trenutno Brekalo...), neka po dosad viđenom očito potpuno promašena pojačanja ne mogu svejedno dobiti niti minutu. A veliki novac je potrošen za njihove angažmane.