Potpuno zaslužena pobjeda Hajduka nakon ne baš spektakularne, ali zrele predstave u kojoj je samo jedna momčad pokušavala dobiti susret.

Bijeli protivniku nisu pružili gotovo pa ništa. Nakon novog kiksa Osijeka, domaćeg remija sa Šibenikom, zacementirao se Hajduk na drugoj poziciji, ali i ono što se donedavno činilo kao gotova priča moglo bi dobiti neočekivani zaplet.

Zbog ‘kašljanja’ Dinama i samo jednog osvojenog boda u zadnja tri susreta samo dvije vezane pobjede ‘bijelih’ (u Osijeku i ova) bile su dovoljne da se ovog proljeća mahom neuvjerljivi Hajduk približi na samo šest bodova zaostatka lideru. A u goste ‘modrima’ danas stiže najbolja momčad proljeća, Rijeka preporođena pod novim trenerom Sergejom Jakirovićem.

Hajduk je ponovno, očekivano, igrao s četvoricom u zadnjoj liniji. Ispred nje, kao osigurač vezne linije, je bio je Lukas Grgić. Opet je Filip Krovinović bio u nešto povučenijoj ulozi, Yassine Benrahou iza Marka Livaje. Bila je to formacija 4-1-4-1 koja se sukladno razvoju događaja na travnjaku prelijevala u neke ofenzivnije, pa i asimetrične podvarijante, ali uglavnom na sličnom tragu.

Strpljivo gradili igru 

Slaven Belupo, odnosno Zoran Zekić, postavio je bunker s petoricom (trojicom) kojeg bi teško probio i Boško Buha, a kamoli Hajduk s manjkom hitrih igrača (pogotovo u odsutnosti Emira Sahitija) i s igračima većoinom operiranima od samopouzdanja nakon blijedog ‘proljeća’

Osim situacije kad je Livaja zakasnio s udarcem, ako to ne kontamo jer pravog šuta nije ni bilo, pola sata trebalo je Hajduku da uputi šut prema protivničkim vratima. Hajduk u prvom dijelu nije pokazao puno, ali je pokazao neke druge kvalitete, strpljenje, građenje igre, mudrost. Nije bilo bezglavog srljanja u ofenzivu kao u nekim ranijim susretima i plaćanja danka tome. Stoga je, kako je susret odmicao, imao sve više prilika. A Slaven je, generalno, ofenzivno pokazao malo i ništa.

No, općenito bila je to utakmica lišena naročitog tempa, pa čak i agresivnosti. Nimalo na tragu onog okršaja u studenome u Koprivnici kada je sve prštalo na terenu i na tribinama, uz koškanja, prekid... Baš kao da je u pitanju pravo ispitivanje snaga za polufinalni kup okršaj istih protivnika u travnju, makar nitko karte zapravo sakrivao nije. Jednostavno se Belupo u svom ovosezonskom stilu postavio zgusnuto, igralo se tvrdo, na malo golova. Hajduk je imao posjed, kvalitetu, igru, tražio ‘bužu’, ali ju je teško pronalazio.

U prvom poluvremenu nismo vidjeli ni jedan udarac u okvir gola, ni od strane Hajduka ni gostiju.

Nizao je zato potom Hajduk šanse, pogotovo u nastavku. Pukštas, Livaja, pa Livaja opet kada je izišao sam na vratara, ali mu je vratar Čović ušao u šut.

Hajduku nedostaje igrača za krilne pozicije, onog profila koji bi u ovakvim situacijama mogao donijeti prevagu. A kada bi se nešto malo Slaven i otvorio nerijetko bi uslijedilo sporo otvaranje i prilike za brži izlazak bi otišle u nepovrat. Pokušao je Ivan Leko u zadnjih dvadesetak minuta s ovog proljeća ‘zaboravljenim’ Nikolom Kalinićem. Na drugoj strani ušao je pak veteran Ivan Krstanović, crna mačka ‘bijelih’.

Besposleni Lučić

Baš je na Kalinića išla visoka lopta koju su gosti pokušali očistiti izbijanjem na vrh šesnaesterca. Ali došla je kao naručena Dinu Mikanoviću koji ju je iz prve ‘stisnuo’ i bombom sa 18 metara zakucao u mrežu Čovića. Kako riješit bunker nego bombom!

Hajduk nije letio, ali izgleda sve bolje, kompaktnije. U 90 minuta Slavenu nije dopustio nijedan udarac u okvir gola. Srećom nije bilo hladno jer bio se besposleni vratar ‘bijelih’ Ivan Lučić smrznuo. •