Potop Hajduka, težak poraz, teži nego što 1:2 kazuje i umnogome otežava Hajduku put ka željenoj tituli. Od poštapalice „Karoglana za gradonačelnika” kad je nizao pobjede i bodove došli smo do konstatacije u loži do nas „ovo je najgori Hajduk ikad”!
A tek je ovo drugi poraz u Karoglanovoj eri.
Potop, nokaut, kako hoćete, Lokomotiva je lani u ova doba u Poljudu slično slavila sa 4:3, ima nosa taj Silvijo Čabraja sa svojom družinom i dobro je za Hajduk da je sad pauza, treba se s mukom pridignuti iz konopaca ringa 27. kola.
Utakmica je zarana krenula naopako za Hajduk, već u 23. minuti „bijeli” su ostali s igračem manje, a kad igraš protiv Lokomotive koja umije s loptom, to je pogubno. Nevjerojatno je da se iskusnom Dinu Mikanoviću dogodilo da je nakon žutog kartona zasluženog već u četvrtoj minuti, neoprezno, opet na centru, startao na Leovca, visoko podignutom nogom i rukom ga je pri tom „zagrlio”, bio je to drugi žuti karton, dakle crveni i isključenje i te prosudbe suca Igora Pajača nisu bile sporne, po nama je oba žuta kartona ispravno dodijelio.
Ostala je dilema nije li u međuvremenu u kaznenom prostoru Lokomotive, na ubačaj slijeva Sahitija, Mersinaj zahvatio loptu rukom na način da to bude kažnjivo, no igra se nastavila, a VAR soba se nije oglasila. Igra je tekla četiri minute a da nije bilo prekida, VAR je šutio i piši propalo.
Na stranu taj detalj, možemo ga analizirati, ali ukupno Hajduk je od samog početka djelovao nervozno i rastrgano, pod stresom od imperativa i pritiska, a Lokomotiva se predstavila u svom najboljem svjetlu kao momčad koja igra rasterećeno i lakoćom se dodaje balunom i osvaja prostor. Baš na način kako smo je uostalom i očekivali, te najavljivali prethodnih dana.
Što su uradili Dinamu, uradili su i Hajduku! Po pet bodova su im skinuli, oteli, zasluženo sebi pripisali. Da se igrat Liga 5, Lokomotiva bi bila kandidat za prvaka, njih muči igra protiv „ostatka lige” kad praktično bez publike i nadražaja, bez posebnog motiva, igraju bezvezne utakmice u ambijentu „akvarija” i olako prosipaju bodove.
Ton nesigurnosti Hajdukovoj igri davao je naglašeno lijevi branič Diallo, sasvim izvan vremena i prostora, nikako se nije snalazio i griješio je olako u dodavanju, a začudo i vratar Ivan Lučić nije bio siguran, nije izlazio na nabačene lopte, tu se negdje i prvi gol Lokomotive „ušuljao” u mrežu nakon kornera. Navodno je Lučić i nešto ozlijeđen, pa je propustio posljednji trening, o čemu se u Poljudu nisu izjašnjavali, ali je Lučić uredno stao između vratnica.
Međutim, „nije bio sav svoj”, ni blizu onog nesavladivog Lučića što smo ga u reprezentaciju zazivali.
Hajduk zarana s igračem manje dodatno je potencirao nervozu kako u vlastitoj pokidanoj igri, tako i u publici, a ni sucu Pajaču nije bilo lako, posebno nakon sitnih podbadanja aktera. Mudražija se napravio mudar, prčevit pa se okrenuo prema Torcidi kad je dao prvi gol, a Livaja mu je potom prišao, gurnuo ga ramenom, upozorio da ima više respekta prema domaćoj publici, da ne dolijeva ulje na vatru. Pajač je uspio držati ručke vrućeg, kipućeg lonca u Poljudu.
S igračem manje Hajduk je pribjegao formuli 4 – 4 – 1, s time da je na desnom beku vratio Sigura, a ostatak se posložio s figurom manjka prema naprijed i pogađate samo s Livajom isturenim naprijed.
Treba reći i to da Josip Brekalo, premda je počeo trenirati, nije bio ni pričuva, nije se moglo na njega računati u zadnji čas, a onda je kod stanja 0:1 u drugom dijelu Karoglan u vatru poslao Kleinheislera i Hrgovića, sukladno procjenama i s naše pozicije da od Sahitija, te posebno Dialla nije bilo vajde. Kompletno nova lijeva strana momčadi je zaigrala, ali je zapravo Hajduk cijelo vrijeme igrao kao – „lijeva momčad”!
I ne samo to, uslijedio je tek onda - šok, novi šok, ravan crvenom kartonu Mikanovića: penal za Hajduk, a nije realiziran?!
Rukom je igrao Marić u duelu s Pukštasom, Pajač to nije previdio, bio je blizu i nije mu trebao VAR. A Livaji je s bijele točke kazneni udarac obranio – Čavlina.
Kakav „čavlina” u sanduk Hajdukovih ambicija za tri boda! Daroviti vratar iskazao se još jednom kao nova snaga hrvatskog nogmeta. I to ne buduća, nego već sadašnja istinska klasa! Poentirao je opet Mudražija kroz poroznu obranu oslablenog Hajduka, pa su i Mudražija i Čavlina potopili „majstora s mora”.
Utakmica je to koju ćemo dugo pamtiti, a nije prošao niti sat vremena... Do kraja je Hajduk upirao, stihijski, Lokomotiva znalački kontrolirala događaje.
Ušao je i Nikola Kalinić, ali kao i od Kleinheislera nije bilo puno koristi u toj stihiji „bijelih” s igračem manje, a gol je (Livaja) upao doslovce u posljednjim sekundama. Bilo je vremena za još jedan napad, ali kao da i nije....
Koliko god bila razočarana neobičnom utakmicom i porazom svojih miljenika, Hajdukova publika je ostala na svojim mjestima i skandirala izljeve ljubavi „bijelima”, i kad gube i kad tuku..., i ja te volim Hajduče... i pozdrav poraženima, i staje želja da se osvoji titulu i ostaje zapravo nada, nitko je još neće ugasiti, ali su tri velika boda otišla u nepovrat.