Nijednu momčad nije lako pobijediti dvaput u manje od dva tjedna, a to pogotovo vrijedi kada se radi o trećoj najjačoj ekipi u ligi. No, Ivan Leko je uspio učiniti upravo to i tako postao prvi trener Hajduka koji je dvaput zaredom svladao Osijek nakon Zorana Vulića 2007. godine. I ne samo to, ovo je bila prva utakmica u Lekinom mandatu u kojoj je Hajduk mrežu sačuvao netaknutom.
S obzirom na to kako stvari u Hajduku stoje u posljednje vrijeme, ta dva podatka navijačima bi trebala biti itekakav razlog za slavlje. No, krenimo od početka...
Kao što je to slučaj od početka polusezone, strateg Bijelih opet je imao problema s ozljedama igrača, a povratak Tonija Borevkovića zasjenila je lakša ozljeda Emira Sahitija, zbog koje ga nije bilo u sastavu. Borimir Perković je, s druge strane, također bio bez važnog igrača - Darka Nejašmića.
Leko se odlučio za nekakav hibridni sustav koji je u različitim fazama igre izgledao drugačije, ali nekakva osnovna postavka je bila ponovno 4-2-3-1. Lukas Grgić bio je klasična ‘šestica‘, dok je Filip Krovinović na lijevoj strani imao ulogu sličniju ‘osmici‘. Između Rokasa Pukštasa na desnom krilu i Jana Mlakara na lijevom, našao se Yassine Benrahou, koji je u Osijeku prvi put dobio priliku igrati od početka.
I baš je Marokanac imao izuzetno važan zadatak u fazi obrane - predvoditi visoki presing. Oni koji ga dobro znaju, rekli su da je Benrahou igra u fazi obrane oduvijek bila problematična, ali u Gradskom vrtu se zaista maksimalno trudio i više nego dobro odradio zadatak koji je inače najčešće povjeravan Krovinoviću.
Marokančevo zalaganje bilo je ključan razlog zašto je Hajdukov presing bio smisleniji i funkcionalniji nego u dugo vremena, ali tome su također doprinijeli Pukštas i Mlakar, dok je vrlo važno i to što je defenzivno odgovorni Krovinović bio na poziciji ‘šestice‘, umjesto primjerice Marca Fossatija kojemu je visoki presing jedan od najljućih neprijatelja.
Bijelima je dobar pristup u tom segmentu urodio plodom već u 28. minuti, kada je Yevgen Cheberko poslao paralelno dodavanje ravno u noge Marka Livaje. On je pronašao Benrahoua u prostor, koji je u primanju „zavaljao” Ukrajinca i natjerao ga da ga sruši, a Livaja je onda bio precizan s bijele točke.
Sedam minuta kasnije, Bijeli su nakon jednog udarca iz kuta povećali svoje vodstvo, a gol potpisuje Dario Melnjak koji je po običaju bio u središtu svih prekida. Kako je kolega Igor Ćurković s HDTV-a rekao, pogodak je bio pravi "melnjakovski". Hajdukov lijevi bek čekao je na drugoj vratnici odbijanac, a onda je uklizao i ugurao loptu u mrežu Marka Malenice.
Rezultat 2:0 za Hajduk na poluvremenu bio je zaslužen, iako su domaćini dominirali u statističkim podacima. Perkovićevi igrači imali su 59 posto vremena loptu u svojim nogama i 197 točnih dodavanja uz uspješnost od 86 posto, što je bilo značajno više od Hajdukovih 112 točnih dodavanja i uspješnost od samo 71 posto. Ali u svemu tome smo vidjeli jako malo toga konkretnoga i Bijeli su bili bolja momčad, što je priznao i sam trener domaćina.
Za razliku od prvog dijela, Bijeli su u drugom bili malo oprezniji i rezerviraniji te su prepustili loptu Osječanima, što je bio očekivani slijed događaja kada jedna ekipa lovi zaostatak od dva pogotka, a druga nema razloga jurišati po novi gol.
Perković je na presici pred utakmicu rekao da želi igrati praktički isto onako kako Leko stalno govori da želi, što znači da smo na terenu gledali dvije momčadi koje barem teže istoj filozofiji i koje su stajale u nominalno istom sustavu. Ali dok je Hajduk bio iznenađujuće dobar, Osijek je u prvom poluvremenu djelovao jednako blijedio kao i prije 12 dana na istom mjestu, kada je na klupi još uvijek bio Rene Poms.
Trener Osijeka stoga je odmah na startu drugog poluvremena iz igre izvadio Caktaša, Živkovića i tragičara Cheberka, a uveo Lovrića, Gržana i Fiolića. Domaćini su nakon toga djelovali opasnije i moglo bi se reći da su preuzeli konce igre, što je bilo očekivano. Ali Bijeli su čekali svoje prilike i dočekali ih te je pobjeda mogla biti i veća.
Zadnja linija Hajduka nije djelovala najstabilnije, što se pogotovo može reći za Ferra, ali domaćini svejedno nisu uspjeli kreirati puno izglednih šansi. Izdvajaju se Lovrićev šut iz 50. minute i nesigurna obrana Ivana Lučića, te situacija iz 72. minute, kada je Hajdukov čuvar loptu koja se odbila od Miereza i Vuškovića iščupao krajnjim naporima na samoj gol liniji.
Trener Hajduka nije krio zadovoljstvo pobjedom nakon utakmice, a o tome koliko je bio zadovoljan najbolje govori podatak da je prvu promjenu napravio tek u 75. minuti, kada je umjesto Mlakara na teren poslao Agustina Anella.
Iako je to još uvijek daleko od onoga kako Leko želi da mu momčad igra, Hajduk je u Gradskom vrtu izgledao solidno u većini segmenata, a momčad u nijednom trenutku nije "gubila glavu". Sve je zapravo uvelike podsjećalo na utakmicu ovih dviju ekipa otprije 12 dana, zbog čega se može zaključiti da je veliki faktor u cijeloj priči sam Osijek, koji je u krizi i koji realno izgleda kao momčad koja se bori za treće mjesto, a ne drugo.
S obzirom na to, ne treba pisati prevelike hvalospjeve nakon ove pobjede Hajduka, jer je potreban puno veći uzorak kako bi se moglo reći da stvari idu nabolje i da su "toplo-hladno" predstave stvar prošlosti.