Što se izgubilo protiv Walesa, vratilo se dobrom mjerom u Turskoj, „vatreni” su pobijedili, sva tri boda u Turskoj, bila je to večer Matea Kovačića, kovač, Kovačić naše sreće s dva pogotka, ali jest i večer Dominika Livakovića, našeg čudesnog vratara koj je spašavao dok nas nigdje nije bilo na početku susreta. Dok se nismo sabrali...
Protiv Walesa je igra bila bolja od rezultata, a ove večeri u Bursi bilo je – obratno. Premda smo u nastavku susreta vrlo sigurno i smireno ordinirali s vodstvo 2:0 u džepu, a mogli smo zabiti treći pogodak, Mario Pašalić je bio u dobrim prigodama. No, dobro je i ovo, tri boda u džepu, kako se kaže kvalifikacije nisu sprint, nego maraton, a to nam odgovara. Hvatamo korak na vrijeme.
Teško smo živjeli na početku susreta, kao da se nismo probudili, kao da nismo ni došli na vrijeme na stadion, desetak minuta horrora... Već u petoj i odmah potom u desetoj minuti Livaković je vadio vruće kestene, nanizao je dvije kapitalne obrane na tragu svojih spasonosnih obrana s Mundijala u Kataru.
A kad je potom Turska iz treće opasne situacije zatresla mrežu, bio je to ofsajd! Kakva sreća!
Naše uzdanice su griješile, častile Turke pogrešnim dodavanjima, najprije Brozović, pa onda i Šutalo u petoj i desetoj minuti, no u tim trenucima Livaković je spašavao.
Malo pomalo smo se budili, naši „vatreni” su uspjeli kontrolirati loptu, dodavanja, jasna je bila namjera da dugim posjedom baluna smire i napete, motivirane Turke, ali i atmosferu na stadionu u Bursi.
Radili su to često duboko u obrani, pomalo riskantno, ali su uspijevali. I onda je nogomet pokazao svu svoju ćud, duga lopta Šutala pronašla je Stanišića, desni bek Bayerna se sjurio po desnom krilu, umakao čuvarima, brz je, nije mu to bio problem, dodao je u sredinu prema Pašalića, dirao je loptu i Perišić, pa opet Pašalić i lopta je proslijeđena za Kovačića koji je zabio prvi pogodak – 0:1. Poveli smo, digli se iz nokdauna. Dalje je sve išlo glatko, gotovo podmazano, spremni smo za laude i davorije hvaljenja!
Nisu se Turci predali, ma kakvi, napadali su kao osice, a naši su mirnom igrom, znate kako ih nazivaju Englezi, a mi smo to rado prihvatili - „hodajućim nogometom” - nastojali su čuvati loptu i mir u igri.
Nije to uvijek bilo bajno, potkrala bi se greška, Turci su tražili okomitim proigravanjima da se što prije i hitrije primiču Livakoviću, ali su Gvardiol, pa i Šutalo iznosili problematične situacije na svojim leđima.
U to se ozlijedio Hakan Calhanoglu, glavna uzdanica Turske što se tiče proigravanja u sredini terena i pariranja našem veznom redu. Njegov izlazak iz igre umnogome je poremetio konce igre domaćih.
I kad smo bili sretni da se do kraja poluvremena sačuva vodstvo 1:0, eto i drugog pogotka, o kakve li sreće. Sad su Turci častili loptom naše na sredini terena, Brozović je oteo loptu i dodao do Modrića koji je iz prve, manirom velemajstora uputio u kontru po lijevoj strani Pašalića, rastvorio tursku obranu.
Udarac Pašalića turski golman je samo kratko odbio, idealno za Kovačića koji je pratio akciju i samo ubacio „otpadak” u mrežu.
Vodstvo od 2:0 razvedrilo je naše, sretni su otišli na odmor, a kad se samo sjetimo početka, kakve je to spasonosne obrane izveo Livaković, čuvao nas je i držao nam glavu iznad vode...
U nastavku Turci su pokazali drastičan manjak individualne kvalitete, a kod nas su se Modrić i Kovačić raspojasali na sredini terena. Kad se Šutalo podmjestio protivniku, a ovaj pao, sudac je smatrao da to nije za najstrožu kaznu.
U obrani smo bili koncentrirani, uvijek blizu protivnika. Na kraju je Livaković dodao i treću čudesnu obranu i sa 2:0 idu naši sretni kući, nije važno što Pašalić nije zabio i trećeg...