Zlatko Dalić je na prvoj presici prilikom okupljanja reprezentacije u Splitu rekao kako bi bio zadovoljan s četiri boda iz prve dvije utakmice kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Doduše, ciljao je na pobjedu protiv Walesa na Poljudu i remi u Bursi, ali bez obzira na to kako je do njega došao, svoj cilj je na kraju ostvario.
Gotovo svi će se složiti da je Hrvatska pružila bolju predstavu u remiju s Walesom nego u pobjedi nad Turskom i krivce za iznenađujuće prosipanje bodova na Poljudu pronalazit će u raznim igračima. Andrej Kramarić zbog svojih nerezonskih/sebičnih poteza nametnuo se kao najveća meta, ali nakon utakmice u Splitu šira javnost nastavila je posebno kritizirati igrače iz HNL-a.
Marko Livaja po mnogima je pružio bezličnu predstavu, a kritike su išle i u smjeru Dominika Livakovića, prvenstveno zbog njegove reakcije kod pogotka Nathana Broadheada u trećoj minuti sudačke nadoknade.
Taj narativ o igračima iz HNL-a zapravo je pokrenuo sam Dalić, kada je nakon utakmice s Japanom na Svjetskom prvenstvu u Kataru na pitanje o napadačima rekao sljedeće:
- Vidjet ćemo što i kako ćemo protiv Brazila. Nemamo broj jedan, nemamo napadače Atletica i Juventusa, nego Hajduka i Dinama. Nemojmo živjeti u oblacima.
Tri dana kasnije Mislav Oršić, koji je tada još uvijek bio član Dinama, u 117. minuti se sjurio po lijevoj strani i uposlio svog klupskog suigrača Bruna Petkovića (koji ovaj put nije bio na raspolaganju Daliću zbog ozljede), a on je sjajno pogodio za 1:1 i odveo susret u jedanaesterce, gdje su ‘vatreni‘ slavili.
Na tom SP-u Livaja je zabio gol za preokret protiv Kanade, a Livaković se svojim obranama udaraca s bijele točke prometnuo u jednog od junaka Hrvatske na putu do bronce. No, narativ se svejedno i dalje nastavio, a Dalić je ponovno u pokušaju da objasni što je htio reći (kao da javnost nije shvatila prvi put), na prvoj presici ususret Walesu ponovio praktički istu stvar.
Hrvatski izbornik je u pravu kada kaže da nije isto iz tjedna u tjedan igrati protiv Atletica, Barcelone, Reala ili Bayerna i protiv Gorice, Šibenika ili Varaždina. Ali igrači iz HNL-a su vrlo često upravo oni koji rade razliku između pobjede i poraza.
Livaković je daleko od elitnog vratara i postoji popriličan broj vrlo dobrih razloga zašto s 28 godina još uvijek nije otišao iz HNL-a. Ali da on nije u utorak navečer u Bursi izveo dvije bravurozne obrane u prvih 10 minuta, Turska je mogla otići na 2:0 i tko zna kako bi onda utakmica završila.
Je li novopečeni kapetan Dinama mogao izaći na loptu koju je Chris Mepham glavom prebacio na drugu vratnicu, ili se barem bolje pozicionirati u startu? Vjerojatno jest. Vjerojatno postoji i nekoliko reprezentacija na svijetu koje imaju pet-šest boljih vratara od Livakovića, ali on je svejedno trenutno najbolji golman treće reprezentacija na svijetu, koji je imao veliki utjecaj na taj podvig i koji je opet pokazao da može biti čovjek odluke.
Kritike upućene Livaji nakon utakmice protiv Walesa također su u velikoj mjeri neutemeljene. Njegova uloga u kontekstu reprezentacije gotovo nikada nije istovjetna onoj koju ima u Hajduku. Livaja se protiv Walesa našao u ulozi target mana - bilo zato što je Dalić tako u startu planirao, ili zato što mu ju je sam kontekst utakmice nametnuo - a u njoj se on baš i ne osjeća najbolje.
Zgusnuti niski blok Velšana, koji u prvom poluvremenu praktički nisu ni pokušavali napadati, značio je da Livaja neće imati prostora za primiti loptu, a spuštanje po nju nije mu bilo u opisu uloge s obzirom na visoko postavljene naše veznjake i Kramarićevo ulaženje u centralu s desnog krila.
U zračnim duelima je u startu imao hendikep protiv 11 centimetara viših Mephama i Joea Rodona, a sve je to rezultiralo time da je u 53 minute na terenu imao samo 10 dodira s loptom. I u njegovom slučaju postoji razlog zašto još uvijek igra u HNL-u kojeg je prerastao još i prije nego što je ušao u seniorski nogomet (iako je njegova situacija puno specifičnija), ali jako malo napadača bi ulogu target mana protiv Walesa odradilo bolje, ako im ona nije prirodna.
Hrvatska nema klasičnog golgetera, kao ni većina reprezentacija u današnje vrijeme, stoga je promašeno predstave Livaje i Petkovića u dresu Hrvatske promatrati samo kroz kontekst toga što igraju u HNL-u. Pogotovo kada trenutno nemamo boljih. Ni Kramarić nije klasična ‘devetka‘ i stvari su u fazi napada protiv Turske funkcionirale uvelike zahvaljujući tome što mu je Dalić promijenio ulogu, kada je već bio prisiljen ponovno ga staviti u vrh napada.
Još nekoliko stvari treba uzeti u obzir... Koja se to reprezentacija može pohvaliti s veznim redom kakav ima Hrvatska? A onda pogledajmo primjerice Belgiju, Brazil i mnoge druge velike reprezentacije bez igrača iz elitnog razred hrvatskog nogometa koje su ostale iza Hrvatske na posljednjem Mundijalu.
HNL je daleko od ozbiljne europske razine i dojam je da je ove sezone njegova kvaliteta čak u padu, a usto stalno treba tražiti nova rješenja te jačati konkurenciju u reprezentaciji. Ali sve nacionalne vrste imaju svoje probleme. Stoga, kada se sve uzme u obzir, zaista nema smisla degradirati reprezentativce samo na račun toga što igraju u HNL-u, pogotovo zato što se upravo oni redovito znaju prometnuti u ključne igrače.