Prošle sedmice četiri priloga dala su začin glavnom jelu u svijetu slatkoga poznatome kao “banana split”. Prevedeno: kako se Split našao u banani. Društvenim mrežama najprije je krug napravila davna reportaža Televizije Zagreb iz 1978. godine; pola sata splitskoga Pazara redatelja Branka Lentića.
Neki drugi grad je to. Na Pazaru gužva, čovik na čoviku, potežu se borše, reklamira spiza, brda voća i povrća. A prvo što se zapazi jest jedna nevjerojatna dinamika, živost, komunikacija.
Beštima se, kara, nateže, koga god je kamera zaustavila ima nešto za potužiti se: oni što u znoju lica svoga kopaju, sade i gule, pa prodaju, bune se protiv kupravendi i preprodavača koji lagano u zoru uzimaju na veliko, drže po šest banaka i prodaju duplo skuplje od onih koji rintaju svaki dan.
Tajni začin
Prodavačice sprdaju muške koji gledaju uštedjeti svaki dinar na verduri jer ne smiju doći na oči ženi ako potroše više: “Muško, vrag ga odnija, papučar, ajme.”
Penšjunati se žale na male penzije i cijene koje lete u nebo, jedna žena grinta na mesare koji samo gledaju uvalit kosti. Treći viče da mu je švercerica ukrala dvajst deka nečega, a ona njega lipo u materinu. Ovi baca iz borše natrag na banak. “Evo kumpira sa planina - punih vitamina”, reklamira jedan u petnaestercu, a uz muzičku podlogu keramičkih tičica.
Da je koga neupućenoga poslat na taj ne tako davni Pazar, činilo bi mu se da je upao na bojno polje! Vika, karanje, koljačina, nabrijanje. Za krivu rič dobit ćeš kupus u glavu! Cijeli taj urnebes, šarenilo, nervoza i gužva tajni su začin koji smo davno izgubili. U usporedbi s ovim, Split “kakav je nekad bio” i kakav pokušavamo danas utrapiti - jedna je obična falšeta.
Par dana poslije, novi prilog. Današnjica u emisiji Puls nacionalne televizije, rijetkoj u kojoj se Split pojavi i izvan sezone picigina, slučaja snijega ili javljanja s Rive.
Isti taj Split četrdeset i četiri godina kasnije, u rano proljeće, prazan je, suh, sablastan.
U gluhoj tišini jednog običnog jutra kolega Jurica Pavičić i profešur Baldo Đanović pričaju novinarki Karmen Šore o turizmu koji je isisao grad. Potvrđuju zlatar Čivljak, brico Bošnjak i špigetar Papec, rijetki preživjeli obrtnici u splitskom centru. Nejasno je koliko će i oni opstati.
- Građani više ne dolaze u centar: zimi jer nemaju zbog čega, a ljeti jer nemaju mjesta ili ne mogu platiti cijene koje nisu za njihov džep - kažu.
Snimatelj Igor Altarac prikazao je splitsko jutro na način nekih davnih priča kad se grad snimao u cik zore kako bi se izbjegla jutarnja gužva, da se bolje vide kale, zidine, palače i trgovi. Više nema potrebe za tim. Grad je temeljito ispražnjen od građana. Stanovi su apartmani, butige su fast foodovi, trgovi su skladišta za štekate.
Sve to većinu godine čeka da nagrnu turistička božanstva novog doba kako bi domoroci koji se bave njima imali što jesti. Sposobniji i puno više od toga. Većina ništa. Duge jeseni, zime i proljeća, gradski centar postaje igralište za vjetar. Nikad ljepši i nikad prazniji.
Kakva drastična razlika naspram onih pola sata Pazara s kraja sedamdesetih: da se svim onim grintavcima dignuti pa vidjeti u što se pretvorilo ono šareno bojište.
Jurica predlaže nekoliko jednostavnih komunalnih bajpasa kojima bi se život, drugim riječima, građani vratili u svoj grad: da se zakupcima javnih površina i prostora propiše kako moraju raditi jedanaest mjeseci u godini, omogućiti na obodu gradske jezgre izvan razdoblja sezone tri sata besplatnog parkinga za građane. Planirati vraćanje obrta i nekih djelatnosti u centar kako bi Splićani imali zbog čega prošetati do grada.
Samo naizgled jednostavno, logično i korisno. Trebalo bi gradske vlasti okrenuti svojim građanima, jer turistički kruh je “bez vire i mire”, agencije njuše katastrofu ako se rat u Ukrajini nastavi. Na kartama je udaljenost sitna i bitna, samo tisuću kilometara. Mogao bi grad ostati pust kao na Altaracovim snimkama i u ono zadnje godišnje doba.
U mesije ništa nova
Ali avaj. Nakon ovog sjetnog priloga na državnoj dalekovidnici koja je tog tjedna posvetila neviđenu pažnju splitskim nedaćama, okupili su se protagonisti političke bure koja se digla nakon najavljene ostavke gradonačelnika Ivice Puljka. Među predstavnicima dijela stranaka iz Gradskog vijeća sjedi veteran Željko Kerum i ispravno procjenjuje: ja bi trebao biti kandidat i svoje stranke i HDZ-a. Kerumovoj kozmičkoj pronicljivosti ne može pobjeći činjenica kako niti jedna stranka nema jakog kandidata, većina nema uopće kandidata.
Kriza vlasti koju je izazvao Puljak na valu DORH-ove optužnice protiv zamjenika mu Bojana Ivoševića sve ih je uhvatila nespremne iako mjesecima mantraju o izborima za koje su se nadali kako neće doći.
Većina ovih političkih mladaca u “Kerumovo doba” još se nije ni ispiljila, pa se jedva nose s čovjekom koji uvijek zna što hoće. Kerum je svjestan da mu je vrijeme za političku penziju, ali zna i da mu ovi pilići - uključujući i one iz HDZ-ova gnijezda u kojem pijuče dobar dio onih koji su vjerni njemu, a ne Plenkoviću - nisu do batka.
Pitanje je veliko koliko je građane briga za to.
Kao madeleine kolačić na tv-tjedan Splita pojavio se na svetu nedjelju i sam gradonačelnik (u najavljenoj ostavci) Puljak. Hoće otići, neće još, otišao je, možda idućeg tjedna, ako padne i Gradsko vijeće. Uglavnom, ništa nova u mesijanskom obraćanju.
Kad se uključe svi sastojci ovog političkog televizijskog deserta, kad se zbroji gdje je Split bio, gdje je danas, što nam slijedi (ajme, još jedna odvratna splitska izborna kampanja) i gdje ćemo doći, s ekrana bi trebalo alarmirati: Split je u banani!