Splitnogometš, antifašist, ravnatelj...

Sretan rođendan, šjor Tonči! Vitalni Splićanin najstariji je živi igrač i Hajduka i Splita, a to je samo djelić njegove životne priče ravne najmaštovitijim filmskim scenarijima

Piše Damir Pilić
tonci1

U devedeset godina ljudskog života stane svašta. A još ako se taj život pretežno odvijao u burnom 20. stoljeću na ovim prostorima, onda ti i biografija izgleda kao da ju je smišljao kakav hollywoodski scenarist.

Recimo, rođen si u Splitu i djetinjstvo provodiš igrajući nogomet s prijateljima, sanjajući da ćeš jednog dana zaigrati za Hajduk. Ali prije tog dana, jednog drugog dana, u tvoj grad dođu fašisti i sve se mijenja. Tek si napunio 11 godina, ali tvoje djetinjstvo je gotovo.

Pa ti s 12 godina strijeljaju starije prijatelje s kojima si godinama igrao nogomet. S 13 odeš u partizane. S 14 oplakuješ prijatelja i vršnjaka, partizanskog kurira poput tebe, kojeg su zaklali četnici. S nepunih 16 već si ratni pobjednik. Sa 17 postaješ junior Splita, a s 19 junior Hajduka, s kojim osvajaš prvenstvo Hrvatske. S 22 ostvaruješ dječački san i zaigraš za prvu momčad Hajduka: već na debiju zabijaš gol, ali svejedno više nikad nećeš službeno zaigrati za prvi tim.

Ali ideš dalje kroz život: s 24 se vraćaš u Radnički nogometni klub Split, a u sezoni 1957./58. tvoj Split napokon ulazi u Prvu jugoslavensku ligu: s 28 godina, u naponu snage, ti si standardni lijevi half, ali samo prvih šest utakmica. U šestoj doživljavaš ozljedu koja znači kraj tvoje nogometne karijere.

Dvije biografije

Ali ideš dalje kroz život: završavaš fakultet i postaješ profesor matematike. Desetljećima podučavaš djecu, a pred kraj karijere si i direktor srednje škole. Sa 62 odlaziš u mirovinu, taman u vrijeme kad se sve ponovo mijenja: odjednom posvuda čuješ da su partizani bili zločinci, a da su borci za hrvatsku slobodu bili oni protiv kojih si se kao dječak borio.

U poznim si godinama doveden u situaciju da ti tvrde kako onomad nisi bio na pravoj, već na krivoj strani povijesti.
Ali ideš dalje kroz život: u toj visokoj dobi tvoj sportski organizam nalazi mudro rješenje - sve vitalne funkcije su ti sačuvane, ali ti je sluh oslabio, da ne moraš slušati kako si bio kurir u zločinačkoj vojsci.

Ne želiš to slušati, znaš da nije istina: znaš da su zločinci bili oni koji su ti 1941. strijeljali prijatelje s nogometa i koji su ti 1943. zaklali druga kurira. Napokon, s 89 dobijaš odlikovanje od predsjednice Republike za ono što si kao dječak radio u Drugom svjetskom ratu - znak da svijet ipak ima smisla.

I evo te sada, s 90 godina: najstariji si živi igrač i Hajduka i Splita, te jedan od posljednjih živih splitskih i dalmatinskih partizana, ponosan na sve nabrojeno. Nije Hollywood, nego život jednog Splićanina.

Kao što vidimo, u devedesetogodišnjem životu Antuna Tončija Baranovića neraskidivo se miješaju dvije biografije – antifašistička i sportska – pa se njegov život i ne može prikazati drukčije nego „udrobljeno“, kao što je to, uostalom, slučaj i s historijama obaju splitskih nogometnih klubova.

Tonči Baranović rodio se, pod imenom Antun, 4. prosinca 1929. godine. Poput većine splitskih dječaka zarana je od svih sportova najviše zavolio nogomet: dijelom jer je živio blizu nogometnog igrališta, a dijelom vjerojatno i zato što mu je ujak bio tadašnji kapetan Hajduka Ivan Radovniković Težoro.

Nakon što mu ujak 1937. pogiba u nesretnom slučaju povezanom s nogometom (prema analima, lopta ga je snažno udarila u glavu, uslijed čega mu je pukla vratna žila), obitelj zabranjuje osmogodišnjem dječaku Tončiju igranje nogometa. Ali strast prema balunu je bila jača i dječak često bježi na igralište. Odnosno, kako stoji u njegovoj biografiji:

„Svoja prva, presudna nogometna iskustva imao je s nešto starijim prijateljima iz RSK ‘Split’, s kojima je često igrao i vježbao, sve dok kao 12-godišnji dječak, 1941. godine, nije ostao bez njih nakon što su ih zarobili i strijeljali talijanski okupatori.“

Tu već dolazimo na „godinu koja se ponavlja“, kada rat prekida dječje igre. Te 1941. Tonči i sâm proživljava maltretiranje talijanskih okupatora koji su njega i obitelj u samo par sati izbacili iz kuće na ulicu zato što mu je otac, tadašnji šef voznog parka splitskih vatrogasaca, odbio poslušati zahtjev talijanskih okupacijskih vlasti da na gašenje požara ide s oružjem.

Nakon što mu otac u ljeto 1942. odlazi u partizane, Tonči ostaje u Splitu s trudnom majkom i dvije sestre, te krajem godine, negdje oko 13. rođendana, prvi put bježi u partizane: taj prvi bijeg ne uspijeva, jer ga poslije par dana nalazi obiteljski prijatelj, koji ga, gladnog i iscrpljenog, vraća u Split.

No, kao i nekoliko godina ranije, kada je bježao na nogometno igralište, ni sada ga nisu mogli zaustaviti: drugi bijeg u partizane, u proljeće 1943., završava uspješno i Tonči se priključuje partizanskim jedinicama, te kao borac 9. dalmatinske brigade sudjeluje u prvom oslobođenju Splita u rujnu 1943. godine.

Talijanska kancona

Nakon kratkog razdoblja slobode – između odlaska Talijana i dolaska Nijemaca - partizani ostavljaju Tončija u Splitu, kako bi se izliječio od groznice koju je zadobio još prije oslobođenja grada. No, samo dva dana nakon dolaska Nijemaca, pod visokom temperaturom, on bježi natrag u partizane, ustrašen da ga njemački vojnici ne otkriju: iz grada ga izvodi poznati splitski inženjer Fabijan Lukas, njemački ratni veteran iz Prvoga svjetskog rata.

Veći dio rata provodi kao štabni kurir na prostoru od Trilja i Sinja do Livna. Ukućanima je puno vremena poslije pričao što sve glad može učiniti od čovjeka i kako je kao 14-godišnjak doživio šok kad su mu četnici kod Livna zaklali vršnjaka i prijatelja, također partizanskog kurira.

Bilo je i potencijalno crnih priča koje su završile sretno. Tonči je u rat otišao s harmonikom, i jednom su ga, u Trilju kod Sinja, partizani probudili da im svira. Onako bunovan, zasvirao je prvu pjesmu koja mu je pala na pamet iz splitskog djetinjstva – neku talijansku kanconu.

Drugovi su, međutim, to shvatili kao provokaciju i naumili ga strijeljati: spasio ga je dovoljno razumni i prisebni zapovjednik, poslije poznati književnik Mirko Božić.

Nakon konačnog oslobođenja nastavlja kurirsku službu u komandi grada Splita, sve do 15. svibnja 1945., kada je demobiliziran. Imao je tada 15 i pol godina.

Poslije demobilizacije upisuje Srednju tehničku školu u Splitu i na prvenstvu splitskih srednjih škola nastupa za školski tim. Tu ga zapažaju skauti Splita i već 1946. službeno postaje njihov igrač, da bi fuzioniranjem Hajduka i Splita krajem 1947. postao igrač novog, jedinstvenog Hajduka, gdje ostaje igrati i nakon ponovnog razdvajanja klubova krajem 1949. godine.

U međuvremenu, 1948. godine, maturira i zapošljava se u splitskom brodogradilištu „Vicko Krstulović“, gdje kao mladi tehničar sudjeluje u vađenju razarača „Split“ iz mora, te u njegovoj obnovi. Iste godine, u svibnju, s Hajdukom postaje prvi juniorski prvak Narodne Republike Hrvatske, a u lipnju na juniorskom prvenstvu FNR Jugoslavije osvaja treće mjesto, nakon čega prelazi u seniorsku momčad Hajduka.

Iako je bijeli dres nosio punih pet godina, za Hajduk je – uz 21 prijateljsku utakmicu – odigrao samo jedan službeni meč: 29. travnja 1951. nastupio je u početnoj postavi Hajduka na domaćoj utakmici protiv Napretka (5:1), te već u debiju zabio gol. Zašto nije odigrao više utakmica za „bijele“?

Zato što je imao sportsku nesreću da stasava za vrijeme jedne od najslavnijih generacija Hajduka (Vladimir Beara, Frane Matošić, Bajdo Vukas), koja je u toj prvoj polovini 50-ih osvojila tri prvenstva Jugoslavije (1950., 1952. i 1955.), pa se Tončiju bilo nemoguće probiti u tadašnju uigranu Hajdukovu half-liniju, koju su činili Slavko Luštica, Ervin Katnić i Ivo Radovniković. Na Baranovićevu mjestu lijevog halfa igrao je vrsni tehničar Radovniković, inače njegov rođak.

Zato Tonči prihvaća poziv legendarnog trenera Luke Kaliterne, koji ga 1953. zove u Split. Nakon nekoliko odličnih sezona Split 1957. ulazi u Prvu ligu, ali za našeg junaka to je i posljednja sezona u karijeri: na utakmici Split -Vojvodina, odigranoj 20. listopada 1957., nepažnjom ga je ozlijedio igrač Vojvodine Vujadin Boškov, državni reprezentativac i potonji slavni svjetski trener.

Kako tada u nogometu nije bilo prava zamjene, Split je do kraja utakmice igrao s deset igrača, ali je uspio sačuvati pobjedu od 1:0. O Baranovićevoj ozljedi sutradan je pisala i naša Slobodna Dalmacija:

„Stalnu nadmoćnost osigurala je half-linija, u kojoj je Baranović igrao gotovo nepogrešivo. U 38. minutu, u jednom duelu za loptu, Baranović je ozlijedio koljeno. Otklecao je do aut linije, gdje mu je pružena pomoć. Kao statist na desnom krilu pojavio se u drugom poluvremenu. Ali, ne za dugo. Već u prvim minutama napustio je igralište po drugi put i konačno.“

Najbolji igrač

A par dana kasnije na taj se događaj, u svojoj rubrici „Komentar Malog marinka“, osvrnuo i Miljenko Smoje:
„...i u te najžešće momente na Svitu, Split bez Barana, bez najbojega igrača na terenu šta je zasjenija Boškova, Split osakaćen i pritisnut nije učinija ni jedan jedini faul...“

To je bio kraj nogometne karijere Tonča Baranovića: „najboji igrač na terenu“ morao je „okačiti kopačke o klin“, iako će i dalje ostati vezan za Split, kao trener juniora.

Kako je u međuvremenu u Rijeci diplomirao industrijsku pedagogiju, a u Zagrebu stekao diplomu profesora matematike i fizike, ostatak radnog vijeka proveo je u školstvu, predajući matematiku. Bio je i ravnatelj splitske gimnazije Marko Marulić, a u mirovinu 1991. odlazi kao prosvjetni savjetnik.

Do danas je ostao uvjereni antifašist i ponosni partizan, iako nikad nije bio član Saveza komunista. Od 2013. nositelj je Zlatnog prstena RNK Split - najvećeg klupskog priznanja, a 4. prosinca prošle godine, povodom 74. obljetnice oslobođenja Dalmacije – a na njegov 89. rođendan - predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala ga je Redom Stjepana Radića za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu.

Osim što slabije čuje, ovaj 90-godišnjak je još vitalan: lani je boravio u SAD-u kao počasni gost udruženja američkih ratnih veterana, koji su u svom časopisu objavili i njegovu fotografiju, s legendom o hrvatskom partizanu iz WW2. Ove godine je bio u austrijskom Mauthausenu na obljetnici oslobađanja logora, a nedavno je za potrebe jednog snimanja pretrčao Splitovo igralište. Pravo Hajdučko srce.

#ANTUN TONčI BARANOVIć