Sport je opijum za narod – volim parafrazirati Marxa. Splitski političari i sportaši, s rijetkim iznimkama, tako su se, ničim izazvani, opili mogućnošću da grad dobije natjecanje za koje još ovog proljeća nitko nije čuo da postoji – Europske igre.
Ajde, nije baš nitko, naši su se natjecali i osvojili jedanaest medalja, većinom u borilačkim sportovima, ali u gomili natjecanja koja se kroz godinu po svijetu održavaju Europske igre svakako ne spadaju u prvu klasu. Ni drugu. Čini se, ni treću. Ako se i skupi natjecatelja iz pedesetak zemalja, svakako nije gužva za kandidaturu.
Prve su održane u Bakuu u Azerbajdžanu, zemlji prebogatoj naftom, plinom i rudama te manjkom demokracije, kojoj je nužna pozitivna promocija u bilo kojem smislu. Druge su bile u Minsku, prijestolnic...