Ako je suditi po "raduničkoj buni", ima biti da je 80-ak godina staro stablo sofore, koje je ovih dana posjećeno na privatnoj površini u Kuzmanićevoj ulici, za tamošnje stanovnike zadnja linija obrane pred navalom turizma.
U gradu koji je iz pandemijskog odmora tek zakoračio u predsezonu, a već puca po šavovima; postelja-po-postelja, katriga-po-katriga gubi se ono malo preostalog prostora za život, pa su svježi zrak i prirodna hladovina, da ne spominjemo dostojanstvo i sentiment, postali valuta kojom se određuje isplativost.
Uvjereni da profit pred ovim vrijednostima ne bi smio imati prednost Raduničani su ustali u spomen na stablo pod čijim su krošnjama rasli, s nadom da će na njegovom tragu sačuvati barem toliko zelenila koliko je potrebno da bi svjedočilo kako ovdje žive ljudi.
- Ne znam kako može biti zakonito toliko stablo samo tako sasjeći, pa makar je privatna parcela. Pogotovo što su za sječu odgovorni investitori koji još nisu ni upisani kao vlasnici parcele, niti su međe potvrđene. Jer nas su zvali da se očitujmo i mi smo ih osporili, tako da tu ništa nije čisto-objašnjava nam Josip na čiji smo poziv došli u Kuzmanićevu ulici ne bi li pohvatali konce njihove reakcije, referirajući se na investitore Tomislava Pešu i Jerka Kovačevića, odgovorne za uređenje terase obližnjeg ugostiteljskog objekta na ovoj zelenoj površini.
- I sad kažu da je stablo bilo trulo, ali, evo, pogledajte, slikao sam dok su ga sjekli, tu nema ni traga truleži – govori nam listajući galeriju u mobitelu, pa se zaustavlja na fotografiji ogoljelog debla, očito uslikanoj tek koji trenutak prije nego je i samo palo.
- Mi, dica, smo veći dio djetinjstva proveli na tom stablu – uključuje se i Damir - Pod njim sam se odgojio. Sićam se da smo imali natjecanje tko će više pojesti stoja i karote. Kuvali smo i fažol pa svi skupa marendali. A sad mi je mater dobila tlak i mora piti tablete. Kad mi je otac umra nije jednu popila, a sad se i na tabletama cila trese.
-Ti ljudi koji su tu došli, u šest godina nas nisu ni pozdravili, a sad nas gledaju ravno u oči, bez riječi, kao razbojnici. Mi smo često znale otvoriti svaka svoja vrata pa na pragu stati i pričati, a sad se bojimo. U kuću dolazim s druge strane, skroz okolo, samo da im ne prođem ispred konobe- uključuje se njegova majka Vera.
- Stavili su tu i kamere pa nas snimaju – nadovezuje se Nada uznemireno. -Jednostavno se bojimo, mi smo stari ljudi. Prvo što mi budu rekli ja pravo idem na Policiju – dodaje.
-Znate u čemu je stvar - na to će Josipov otac Srećko- dugo smo svi mislili da je to javna površina, da je naše. Do Domovinskog rata ju je uređivao Grad, ali kasnije su rekli da je to privatno zemljište, pa više nisu htjeli. I onda smo nastavili sami – objašnjava, ističući kako se susjedstvo desetljećima brinulo o ovoj zelenoj oazi u srcu Radunice.
-O svom smo trošku orezivali grane, sadili voćke, cviće, uređivali zidić. I ogradu smo čak digli da nam pasi ne bi unutra obavljali nuždu – dodaje pokazujući na čistinu gdje su do neki dan bili pričvršćeni stupići oko kojih su opleli žičanu mrežu.
-Tek kad smo prije koju godinu legalizirali kuću pa su susjedi bili pozvani u svojstvu svjedoka da potvrde granice, onda se nekako pohvatalo kome ta parcela pripada- navodi naš sugovornik.
- I sad nam ju suprug Silvane Silić, koja je na pozivu za očitovanje o međama između parcela navedena kao investitor, a koja, koliko sam razumio, u ime vlasnika tu zemlju prodaje Kovačeviću i Peši; nudi po tisuću eura kvadrat. Naravno da mi nemamo taj novac – opet će Josip.
-I zato ćemo, ako Grad ne reagira, s ovime ići na Državno odvjetništvo. Ali nećemo mirovati ni dok čekamo. Stavit ćemo im tu transparente na prozore i tiramole. Naložit ćemo gradele, upaliti motore, pa da vidimo kako će guštati na tom štekatu – odlučno dodaje.
Kako navodi, osim zbog sječe stabla, na njihov poziv komunalno redarstvo u ovoj je pješačkoj ulici nedavno interveniralo i zbog rušenja zaštitnih stupića te prometovanja i parkiranja automobila ispred ugostiteljskog objekta, dok su Policiju, kaže, alarmirali zbog radova na uređenju zidića oko parcele čije međe nisu utvrđene.
-Neki dan je ovdje bio komunalni redar i ja sam mu rekla da ovo nije uredu. Tu će staviti štekat, a ovdje su nama stanovi, naše kužine i spavaće sobe. I sad ćemo jedni drugima gledati u pjat, kroz prozore u banj, ka da smo u izlogu. Tu se ne misli na ljude, smo na profit i politiku -zaključuje susjeda Ana.
Investitori: Sve je po zakonu
Prozvani Tomislav Peša za sve kaže da je u okviru zakona. Kako navodi, s prodavateljima su potpisali ugovor kojime su ovlašteni za intervencije, te će se na parcele upisivati kako će s kojime od postojećih vlasnika riješiti imovinsko pravne odnose, koji su, dodaje, u proceduri. Stablo je, kaže, uklonjeno slijedom službene procjene ovlaštene tvrtke, koja ga je odredila opasnim za ljude i imovinu.
-Ja mogu razumjeti frustraciju susjeda, ali mi smo to stablo morali srušiti jer je bilo trulo, a njegovo je korijenje prijetilo vodovodnim cijevima u ulici. Kad smo izvlačili žile od korijenja se cila ulica tresla. Da je kojim slučajem koja grana pala na nekoga od njih mi bismo bili odgovorni. Da je korijenje diglo šahtu i uzrokovalo poplavu, nama bi došao račun za sanaciju. Bili bi najsretniji da smo ga mogli sačuvati i u njegovoj sjeni složiti stolove, ali rizik je bio prevelik – govori nam Peša.
Prema njegovim riječima, od Grada su dobili zeleno svijetlo za uređenje terase ugostiteljskog objekta na privatnom zemljištu i to bez posebne suglasnosti sve dok njihovi napori ˝ne idu dalje od postavljanja suncobrana˝.
- Mi i ne planiramo ovdje ozbiljnije zahvate, nećemo teren ni asfaltirati, već ćemo ga samo popločati, te ćemo vratiti zelenilo. Stavit ćemo đirane i lavandu, a u planu nam je i jedno stablo, da bude lipo uređeno, kao u Italiji. A ne kao do sada. Uz dužno poštovanje prema susjedima, ono zelenilo je bilo tek leglo komaraca, u dobrom dijelu zahod za pse, koji je zaudarao na tufinu. Mi bismo ih rado primili i počastili kada sve bude gotovo, i ostvarili neke kulturne odnose, ali to je na njima – dodaje Peša.
A da je nesretna sofora koja je platila najveću kaznu ganjanja profita u ime turizma i napretka, po svoj prilici bila zaštićena zakonom kazao nam je Gordan Tahirbegović, voditelj Odjela održavanja gradskog zelenila u "Parkovima i nasadima" ističući kako to u praksi malo znači.
- GUP-om su zaštićena sva stabla čiji je promjer na prsnoj visini veći od 60 centimetara, bez obzira nalaze li se na javnoj ili privatnoj površini. No jedan od problema našega GUP– a, koji je u mnogočemu loš, a pogotovo što se tiče zelenila, je taj što nemamo mehanizama provjere, pa je takav zakon samo mrtvo slovo na papiru. Za počinitelja koji se o njega ogriješi nema posljedica- upozorava Tahirbegović.
