Napustio nas je naš dragi, dobri kolega Dražen Duilo, dugogodišnji novinar 'Slobodne' i majstor bilješki. Nitko bolje od njega nije zapažao ni bilježio 'crtice' iz svakodnevnog života, a posljednje je objavljivao na portalu Slobodne Dalmacije, pod egidama 'Duilovo' i 'Grintalo'. Ovo je njegova zadnja 'crtica', njezin završetak je više nego simboličan...
Ne znam kako vi, ali ja ne pamtim kad sam zadnji put uživo, ono, ne na slici ili na televiziji, vidio novčanicu od tisuću kuna. Ali, nekidan mi se posrećilo.
Bilo je to ovako: Rana ura u trgovini jednog renomiranog trgovinskog lanca, gužve još nema, manje je od kvarat ure od otvaranja i prvi kupci dolaze do tek dvije otvorene blagajne. Odjednom zastoj:
- Imaš li ti što u kasi, nemam za vratiti - viče blagajnica mašući novčanicom od tisuću kuna, dok gospođa mušterija trpa kupljene stvari u boršu i nemoćno sliježe ramenima.
- Ajme nemam, imam samo 400 kuna. Zovi šeficu.
- Ima li možda tko prominit tisuću kuna - ne da se ona prva blagajnica, obraćajući se koloni pred njenim radnim mjestom.
Kupci u redu, među kojima je i tu negdje potpisani sakupljač prizora iz gradske stvarnosti, samo se pogledavaju. Red postaje sve duži, traje to, oni posljednji se prebacuju na susjednu blagajnu.
- Koliki je račun, bi'će sto kuna. A da svak' da po pet kuna, pa da zatvorimo financijsku konstrukciju i da platimo to, pa da red krene - jedan će mudri.
- Je, 'vako je jedna naša s ijadu kuna misec dana pila kavu mukte - primijeti sredovječna gospođa. Traju tako mudrolijanja dobrih desetak minuta, kad se pojavila šefica, spoznala problem, otišla i ubrzo se vratila, donijela nešto keša i blagajnica je mogla vratiti kusur.
- Ovo mi je bila zadnja rezerva - kao da se ispričava, odlazeći procijedi kroz zube gospođa mušterija. Red se pokrenuo.
- Ma gdje će u osam ujutro doći tako, tko će u ovaj sat imati tisuću kuna prometa u novčanicama - govori sebi u bradu blagajnica.
- Ajte, ajte, kako bi inače vidili kako izgleda tisuću kuna - zaključi onaj mudri. No, niko da trgne na njegovu bazu, da se nasmije. Jer do smijeha nikomu nije.
Dražen Duilo