Muke jednog Hajdukovca: odlazak na WC u Poljudu prava je trauma

stdClass Object ( [id] => 14541 [title] => Muke jednog Hajdukovca: odlazak na WC u Poljudu prava je trauma [alias] => muke-jednog-hajdukovca-odlazak-na-wc-u-poljudu-prava-je-trauma [catid] => 253 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Ulaznica za istočnu tribinu Poljuda, za pravo otvaranje sezone i ugodno druženje s malteškim amaterima, stajala je 60 kuna. Za zapad nešto više, za sjever nešto manje, ali ukupno je - računajući da je utakmicu gledalo dvadesetak tisuća glava - prihod od jadne male Birkirkare sasvim sigurno dosegao iznos od sedam znamenki.

Te tisuće ljudi, navijači, kazališna publika, gastarbajteri i turisti koji su na poljudsku ljepoticu došli iz čiste znatiželje, imaju svoje fiziološke potrebe. Ljudi se, da oprostite, s vremena na vrijeme jednostavno moraju popišati, pa je tako bilo i ovog četvrtka. Popije se, naime, prije utakmice jedno ili dva piva, proda se na stadionskim ulazima i tko zna koliko sokova (onako “na divlje” natočenih iz dvolitarskih plastičnih boca), pa tijelo traži svoje.

Iskusniji su za kriznu situaciju spremni, na utakmice dolaze u čvrstoj i nepropusnoj obući, a početnicima s japankama na nogama ostaje boga moliti da s Poljuda izađu živi i zdravi.

Odlazak u zahod splitskog stadiona, naime, od ove se godine konačno i službeno može opisati kao jedna velika trauma, avantura u rangu ruskog ruleta. Već godinama je to tako, pa za jedan mali update ne treba trošiti velike riječi. WC-i, kratko i plastično, smrde već i prije nego što se u njih uđe, mokraća pliva po pločicama koje su odavno izgubile svoju bijelu boju, ponegdje se može nagaziti na stari sasušeni izmet, a i nekakvo korito - koje bi trebalo služiti umjesto pisoara - u pravilu se začepi, pa bistri žuti potočići žubore oko nogu izbezumljenih muškaraca. Kako je ženama - ne bismo znali, one na Poljudu ne mokre valjda još od Mediteranskih igara.

Na sjevernoj tribini, naravno, situacija je još gora, ondje se na zahod ne ide bez gumenih čizama, ali tih par tisuća ljudi koji iz nekog neobjašnjivog razloga pohode baš svaku Hajdukovu utakmicu doći će i idući put, pa makar ih, kao i dosad, i u Gradu i u Hajduku držali stokom koja valjda i kod kuće piša gdje god stigne.

Poljudske WC-e koji put posjete dvije, koji put deset, a koji put i trideset tisuća ljudi. Dosad ih još, kako su nam i sami priznali, nisu posjetili sanitarni inspektori, ljudi kojima je jedini posao brinuti se da građani ostanu zdravi; ljudi, kažu, čekaju službenu prijavu, pretpostavljamo da je treba podnijeti u tri primjerka i s urednim urudžbenim brojem.

Mračne jame nije, očito, posjetio ni nitko iz Hajdukove uprave, jer je za očekivati da bi ljudi osjećali barem mrvu srama i uložili koju kunu iz sasvim lijepih prihoda od ulaznica, a nisu viđeni ni gradonačelnik, dogradonačelnici, gradski poglavari i svi drugi kojima su puna usta “najljepšeg stadiona u Hrvatskoj” i “remek-djela hrvatske arhitekture”. Grad Split je, naime, još uvijek vlasnik Poljuda.

Uskoro će se, kažu, i samim klubom upravljati iz Banovine. Super. Ako nam se o Hajduku budu brinuli kao o tih nekoliko najobičnijih zahoda, možemo reći da smo u dreku do grla.

Damir Petranović