“Da’ni Radunice, ne bi Splita bilo', dica možda ne bi znala vozit karet, ne bi znala kako se radi krpaš, ne bi znala je li jača trica ili as, a stariji ne bi imali priliku zapivat klapske pisme iz svoje mladosti i guštat u čakavici. Da nije Dana Radunice, Lučani bi teško našli priliku podružiti se, nasmijati i opustiti u vjerojatno jedinoj ulici u gradu koja nije prometnica.
Baš u tome jest snaga ove tradicionalne pučke fešte koja se održava svake godine zadnjeg tjedna u lipnju, još od 1994. godine. Tako je i ove subote Radunica imala svoju središnju manifestaciju Dani Radunice koja je evocirala neka davna vremena kroz igru balota, tombolu, briškulu i trešetu, krpaše i karete, klape i poeziju na dijalektu.
Manifestacija je započela još u ponedjeljak paljenjem svijeće u katedrali sv. Duje i polaganjem vijenaca na groblju Lovrinac. Nastavila se natjecanjem u krpašu, nastupom djece iz malog Splita koje je doveo naš Jovica Škaro, večeri poezije di je nastupio Vedran Matošić, turnirom u nogometu gdje su snage odmjerile ekipe Varoša, Geta, Toća i Radunice. Na kraju je Get na penale dobija Radunicu, pa je bilo ludila. U ovu subotu od rane zone bilo je aktivnosti u Radunici. Trčalo se, a među 35 dice najbrži je bija mali Nikolica. Tridesetak dice s oduševljenjem je vozilo karete...izvještava nas prof. Ivan Tokić, predsjednik organizacijskog odbora Dana Radunica.
Neumoran je i dalje u nastojanju da održi ovu lijepu tradiciju koja svake godine iznova okupi stare prijatelje i nove generacije Raduničana i njihovih prijatelja. Ne krije kako prilike više nisu iste kao prvih 15 godina održavanja manifestacije. Apartmanizacija je odavno zahvatila i cijeli Lučac, a Radunica je postala kala kojoj odzvanjaju kotačići kufera i priča se na sve moguće svjetske jezike.
Nekad je u Radunici radilo šest kafića, po jedna picerija i konoba, a sada toga više nema. Sve se prenamjenilo u apartmane, da nisam mogao ni zalipit sve plakate jer ko je vidija išta stavljat gostima na vrata. Ali nisu sve ove promjene tako loše. Dani Radunice uvijek iznova okupe ljude koji su tu živjeli, njihova dica ne propuštaju igre, a sa svih strana nam dođe svit na feštu. Stranci su oduševljeni. Lani mi je bilo smišno kada su neke Kineskinje uporno tile platit srdele koje smo ka i uvik dijelili mukte. Kad su shvatile da je sve besplatno, nisu mogle virovat. Eto, Dani Radunice nisu komercijalizirani, a gostima je sve mukte i iće i piće i majice. I napišite da nikad nije bilo nijednog incidenta, samo dobra zabava i pisma – ponosno će prof. Tokić koji je za središnju feštu osigurao 100 kilograma srdela i 200 litara crnog vina.
Do dugo u noć zabavljat će se u Radunici. Zapjevale su klape, Luša i prijatelji, Neno Papić i braća Smoje, plesale mažoretkinje... Radunicom su se opet čuli domaći timbri.