Posada je umorna i iscrpljena od luka po Americi gdje smo imali velik broj kontrola koje smo uspješno prošli, zahvaljujući momcima koji rade kao prava ekipa. Ako svatko od nas na brodu radi svoj posao, jednostavno gradimo piramidu uspjeha. Daj Bože, da tako bude i dalje!
Nakon tri dana navigacije dolazimo u panamsku luku Cristobal, gdje moramo ostati na sidru prije samog prolaska kanala, što očekujemo idućeg jutra.
Na sidro smo stigli nekoliko sati ranije kako bismo se malo odmoriti prije ulaska u Panamski kanal. U zoru su nas pozvali “unutra”, morali smo biti na prolazu lukobrana u 4.15 sati, jer svaki brod ima svoj precizan termin.
Dobili smo broj dva i slijedili brod koji je plovio ispred nas. Tog dana bilo je 17 brodova koji su bili predviđeni za prolazak kroz kanal.
Umorni smo bili od same pomisli da prolaz traje 14 sati. Uplovili smo u pacifičke vode koje nikada nisu mirne, ali bili smo u nadi da će nas vrijeme poslužiti. Tako je i bilo...
Sljedećeg jutra, nakon dobro prospavane noći, posada mi je pripremila ugodno iznenađenje. Nakon što sam otvorio vrata svoje kabine, isti trenutak sam vidio plakat “Captain happy birthday” s potpisima svih članova posade.
Bila je to njihova inicijativa, jer sam, da budem iskren, potpuno zaboravio na svoj rođendan. Istog trenutka pozvao sam našeg kuhara “Ivana” da nešto pripremi za večerašnju feštu.
- Kapetane, možemo okrenuti praščića na ražnju - predložio je kuhar, a ja sam se složio, jer smo svi zaslužili malo opuštanje. Bilo je lijepo vidjeti pomorce koji se zabavljaju uz roštilj.
Dok smo čekali glavno jelo s ražnja, ugodno smo provodili vrijeme uz razna jela i bijelo vino. Naravno, sve je bilo u granicama, jer ipak smo na moru, spremni na neugodna iznenađenja. Dok smo uživali u raznim jelima, prišao nam je naš konobar s oduševljenjem na licu i suznim očima od sreće.
- Dobio sam sina! - kazao nam je punim glasom i pobrao čestitke sviju nas. Zbog toga smo imali još jedan dobar razlog za feštu, i to uz dalmatinsku glazbu. No, konobar mi se poslije povjerio kako se boji?!
Pa zašto, pitao sam ga, a on mi je odgovorio kako su Filipinci izuzetno povezani s obitelji, te da je osam tisuća milja daleko od supruge i novorođenog djeteta. Bio je vrlo sretan, a kako i ne bi, kada mu je to bio prvi ukrcaj na brod i prvo dijete koje je dobio nakon dugogodišnjih pokušaja.
Cijela je njegova obitelj molila Boga da dobije dijete. Želja mu je bila ostvarena! Idućeg jutra, kad sam bio siguran da me nitko ne gleda, podmetnuo sam šaku novčanica pod njegov madrac. Bez tradicije nema ni napretka, neka mu je sa srećom...