StoryEditor
SplitPrah i pepeo

Jedna po jedna, nestaju zgrade: tužno je što Split ruši arhitekta koji je grad težaka uveo u modernu

1. studenog 2017. - 21:51

Jedna po jedna, sa splitske panorame nestaju markantne zgrade arhitekta Josipa Kodla, Pražanina koji je Splitu u prvoj polovini 20. stoljeća poklonio dah avangarde, funkcionalizma i kubizma, otkrio modernizam tadašnjem težačkom gradiću i tako ga obogatio za jedan vrijedan sloj povijesne arhitekture.

Prvi je 1990. godine pao Dom "Gusara" na Matejuški, projekt koji je Split instalirao na kartu europske arhitekture iz 1927. godine, pet godina kasnije srušena je zgrada Akvarija (prvog u bivšoj državi) na Marjanu iz 1928. godine, u međuvremenu je devastiran niz njegovih obiteljskih kuća, a najveći objekt, hotel "Ambasador" iz 1937. godine, koji je zamišljen kao iskorak u novo doba splitskog turizma, prije samo nekoliko dana zauvijek je pretvoren u gomilu šute.

Kako je Kodl stigao u Split? Rođen je 1887. godine u gradiću Zdice kod Praga, u obitelji koja je njegovala sklonost graditeljstvu, ali i duh tjelovježbe i sporta. Tijekom studija na Češkoj visokoj tehničkoj školi upoznao je tadašnje splitske studente, među kojima i Fabjana Kaliternu, Lovru Krstulovića i Mihovila Kargotića, s kojima ga je vezalo stručno i sportsko prijateljstvo.

Na Kaliternin nagovor dolazi u Split, koji ga toliko oduševljava da odlučuje u njemu stalno živjeti i zapošljava se u Tehničko-građevnom odjeljenju splitske općine. Supruga mu je bila Šibenčanka Ema Merlak. Kao aktivni ilegalac, u vrijeme talijanske okupacije 1943. godine prebacuje se na oslobođeni teritorij, a nakon rata vodi radove u obnovi dalmatinskih gradova i sela. Vodio je i izgradnju predsjedničke rezidencije na Brijunima, a preminuo je u Splitu 1971. godine u 84. godini.

Arhitekt dr. Robert Plejić u svojoj je doktorskoj disertaciji "Utjecaj praške škole na arhitekturu modernizma u Splitu" detaljno obradio Kodlovo djelovanje, te navodi kako je barem dvadeset splitskih arhitekata bilo "naslonjeno" na tadašnje arhitektonske trendove u glavnom gradu najnaprednije slavenske države Austro-Ugarske Monarhije, a potom čehoslovačke prijestolnice, čiji su uzori bili Berlin i Pariz, a ne Beč.

– Tri su generacije splitskih arhitekata s jakim praškim utjecajem, a njihovi najznačajniji predstavnici u prvom naraštaju su Kaliterna, Kodl i Dane Žagar, u drugom Helen Baldasar i Niko Armanda, a u trećem Lovro Perković i Budimir Pervan. Na sve njih je u većoj ili manjoj mjeri utjecao češki kubizam i tzv. rondo-kubizam kao nacionalni pokret, jedinstven u tadašnjoj svjetskoj arhitekturi – kaže dr. Plejić.

Ističe kako je prvi Kodlov projekt na kojem su do izražaja došle arhitektonske ideje koje je zastupao – armiranobetonska konstrukcija, žbuka, ravni krov, kubističko oblikovanje, kolorizam – zgrada Meteorološke stanice na Marjanu. Ta amblematska zgrada s prvim modernim ravnim krovom u Splitu i Hrvatskoj, po njegovu mišljenju, pravo je malo umjetničko djelo.

Drugi objekt koji je izazvao dosta polemika u tadašnjem Splitu, prvenstveno zbog odnosa s osjetljivim urbanim ambijentom (Splićani ne vole zgrade koje iskaču iz perspektive obalne crte), jest Dom Veslačkoga kluba "Gusar" na Matejuški. Kodl je bio pasionirani veslač, jedan od osnivača "Gusara" i natjecatelj u četvercu dvadesetih godina, dugogodišnji član kluba i uprave.

– Logična organiziranost prostora ovog Doma, ritmiziranje volumena, karakteristične konzolne istake i korisne krovne terase učinile su ovu zgradu značajnim primjerom moderne, kubističke arhitekture. Sjećam se kad sam obilazio Split sa skupinom nizozemskih arhitekata, kako su se oduševili uočivši već oronuli Dom "Gusara", uz zaključak kako u Europi 1926. godine, kad je ovaj projektiran, nije bilo sličnih objekata. Sugerirali su nam da ga svakako obnovimo i sačuvamo, ali znamo kako je ta priča završila – kaže dr. Plejić, napominjući kako je "Gusarov" dom bio i čest motiv dalmatinskih slikara poput Emanuela Vidovića, Anđela Uvodića, Ignjata Joba...
 

 
Kodl je hotel "Ambasador" na netom uređenoj Zapadnoj obali dobio po "nesretnom" zadatku: trebalo je kompilirati natječajne radove arhitekata Simeonovića, Baldasara i Cicilijanija, ali iz njihovih je nacrta očito kako ga je Kodl napravio potpuno "po svom", omekšavši svoj prepoznatljivi kubistički volumen nizom detalja poput balkona polukružnog završetka, te kamenih preklopnica na parapetima balkona i terasa, a na krov je postavio prvi splitski neonski natpis.

Naš sugovornik ističe i suvremeno koncipiranu, funkcionalno i estetski superiornu zgradu Osnovne škole "Manuš-Dobri", izgrađenu 1930. godine.

– Kodl je bio protiv bilo kakvog dijaloga stare i nove arhitekture pa je taj stav provodio i svojim projektima, a ugledni povjesničar arhitekture Kosta Strajnić prepoznao ga je kao jedinog splitskog suvremenog arhitekta do početka tridesetih. Zanimljivo je i kako je ondašnji Split prihvaćao njegov arhitektonski izričaj kao jezik novog vremena, spremno uzimajući učešće u internacionalnom avangardnom pokretu – zaključuje dr. Robert Plejić.

– Nažalost, kasnija sudbina zgrada "Gusara" i "Ambasadora" nije potvrdila Kodlova stručna očekivanja: oba su objekta u novije vrijeme srušena. Možda bi za njega bilo bolje da je ostao u Pragu; tamo mu možda ne bi rušili kuće. Škola na Dobrome bila je oštećena u Drugom svjetskom ratu, pa je dijelom rekonstruirana, ali ipak je opstala i predstavlja jedan od najznačajnijih objekata javne namjene iz tog razdoblja.

 

 

U potpunosti su sačuvane neke njegove obiteljske stambene zgrade, koje su važni primjeri splitske međuratne moderne arhitektonske produkcije visoke kvalitete – komentira prof. dr. Darovan Tušek sa splitskog Fakulteta građevinarstva i arhitekture, kroničar povijesne arhitekture, objašnjavajući zbog čega je trebalo sačuvati Kodlove zgrade:

– U Splitu je u razdoblju između dva svjetska rata izgrađeno relativno malo javnih objekata modernog arhitektonskog koncepta, pa je takve zgrade svakako potrebno zaštititi i očuvati taj graditeljski sloj suvremene urbane strukture. Naravno, svaka bi se povijesna ili stara građevina mogla srušiti radi izgradnje nove, veće, komercijalno isplativije i tehnološki unaprijeđene zgrade, ali tada se suočavamo s mogućnošću da sve staro porušimo bez ikakve ograde. Kamo nas to vodi?

Hotel "Ambasador" rijedak je primjer međuratne modernističke realizacije u gradskom ambijentu koji je obilježen kompleksnom stratifikacijom arhitektonskih stilova u rasponu od kasne antike do suvremenog doba. I trebalo ga je sačuvati, a ne prepustiti propadanju. Mogu navesti usporedbu sa zagrebačkim hotelom "Esplanade". To je posve nezanimljiva i gotovo konfekcijska zgrada iz sredine dvadesetih godina, na atraktivnoj lokaciji na kojoj bi se danas sigurno mogao izgraditi puno isplativiji novi objekt. Ali nikome živome ne pada na pamet ni da je pipne, a kamoli da je sruši – navodi prof. Tušek, primjećujući kako su se s tom građevinom "dogodile se sve moguće gluposti koje čovjek može zamisliti."

 

Nakon kratkotrajnog djelovanja krajem tridesetih godina, zgrada koja je građena kao hotel nakon Drugoga svjetskog rata je posve besmislenom odlukom prenamijenjena u uredsku zgradu – Dom tadašnje Jugoslavenske ratne mornarice, zadržavši dijelom javni ugostiteljski sadržaj.

– Nakon što ga je početkom devedesetih godina napustila vojska, objekt je ostavljen bez namjene; svaka zgrada koja ostane bez korisnika koji bi je održavao mora početi propadati. Dovoljno je pogledati što se dogodilo s antologijskim Perkovićevim hotelom "Marina lučica" u Primoštenu. To se vjerojatno dogodilo i s "Ambasadorom", unatoč činjenici da se ranije JNA dobro skrbila o građevinskom održavanju svojih objekata.

Dugo je vremena bio je posve nekonzistentan stav gradske uprave i konzervatorske službe o sudbini zgrade. Stavovi su se mijenjali u rasponu od konzervacije objekta, preko zahtjeva za faksimilnu obnovu i dogradnju, pa sve do recentne procjene da se zgrada ipak može ukloniti. I dogodilo se što se dogodilo.

Sad je kasno lamentirati "poslije bitke". Mislim da se sve trebalo dogoditi drugačije: nakon iseljenja JNA zgradu odmah ustupiti novom korisniku i vratiti je izvornoj namjeni. Proširenje kapaciteta i izgradnju nedostajućih sadržaja za hotel na tako ekskluzivnoj lokaciji trebalo je rješavati u sklopu prostorne intervencije na susjednom Dražancu, na svega nekoliko metara udaljenoj lokaciji gdje je "Dal-koning" ionako tražio dozvolu za izgradnju novih hotelskih sadržaja. Ali o tome je danas kasno razgovarati – razočarano će profesor Darovan Tušek.

 


Rješenje iz 1923. za današnji prometni kaos
Kodl je još 1923./1924., sudjelujući na međunarodnom natječaju za regulacijski plan Splita, smjestio trgovačku luku u poljudsku uvalu, zapadnu obalu namijenio je promenadi, a glavnu kolnu prometnicu s Gradskom lukom predvidio je na novoformiranom tunelu iznad željezničke pruge – spasonosno rješenje za splitski prometni kaos koje do danas nije realizirano.
Među stambenom arhitekturom valja izdvojiti kuću Čorak na Zapadnoj obali iz 1923. godine, u kojoj donosi elemente koji nemaju uporišta u lokalnoj tradiciji, poput kubističkih intervencija. Značajne su i njegova obiteljska kuća na Manušu iz 1927. godine, kamena kuća književnika i političara Ante Tresića Pavičića na Mejama, kuća Mojsović iz 1931. godine, vila Lovre Krstulovića na Firulama iz 1933. godine, stambena kuća Kodl u Tršćanskoj iz 1939. godine, uglovnica Orebić pokraj Biskupove palače...

 

 


Žuvela: Važan akter razvoja splitske arhitekture
– Iz perspektive mlađe generacije arhitekata, ime arhitekta Kodla veže se s razvojem "splitske moderne" te je kao takav vrlo važan akter razvoja splitske arhitekture, o čemu se saznanja dobiju već tijekom studija. Slijedno nestajanje njegovih objekata zapravo je rezultat višestrukih faktora: negdje se radi o okolnostima nastalima zbog protoka vremena i društveno-funkcionalnih potreba koje idu s time, a negdje o jednostavnom manjku valorizacije "moderne".
To nije slučaj samo kod Kodla, mnogi primjeri splitske moderne arhitekture su poznati i valorizirani samo u uskim, stručnim krugovima, dok ih društvo zapravo i ne percipira, što je velika šteta jer se radi o primjerima arhitekture koji su, iako u domeni jednog internacionalnog stila, zapravo jedinstveni produkti (uspješnog) spoja tog stila i jedinstvenog konteksta prostora u kojem se nalaze.
Njihova vrijednost još je veća u današnje vrijeme jer je vrlo upitno koliko će suvremeni primjeri gradnje u Splitu naći svoje mjesto u povijesti arhitekture, osobito ako je nakana da ih se percipira kao pozitivne primjere – komentira Dragan Žuvela, predsjednik Društva arhitekata Splita.


Tri su generacije splitskih arhitekata s jakim praškim utjecajem, a njihovi najznačajniji predstavnici u prvom naraštaju su Fabjan Kaliterna, Kodl i Dane Žagar, u drugom Helen Baldasar i Niko Armanda, a u trećem Lovro Perković i Budimir Pervan

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. prosinac 2020 11:48