Naravno, spomenici se ne podižu radi mrtvih, nego radi živih.
Pokojnici su potpuno ravnodušni prema počastima koje ih sustižu ili zaobilaze. S njima je lako, oni miruju i šute, problem su ljudi u zdravlju i snazi, koji neće tako skoro na groblje, barem ne u lijesu. Oni se bore za spomenike, ulice ili čak aerodrome, za sve zamislive oblike iskazivanja poštovanja prema nekom pokojniku koji je, po njihovom dubokom uvjerenju, zadužio svoje sugrađane odnosno sunarodnjake.
U društvima koja nisu raskoljena ideološkim mržnjama, to ide relativno lako. Netko predloži podizanje spomenika u slavu pokojnika koji je bio manje ili više važan, i onda se taj prijedlog usvoji ili odbaci, uvažavajući objektivne, lako mjerljive kriterije. Primjera radi, stanovit broj građana želio bi na nekoj atra...