Meri Šilović je novinarka koja je čitav radni vijek provela u Slobodnoj Dalmaciji, tako da o toj novini zna stvar ili dvije. Zapravo, zna ih i puno više, ali nam ih, kao jedina zaposlenica već legendarnog časopisa Maslina, nema vremena sve prepričati. Ipak, u gotovo dva sata razgovora svega smo uspjeli doznati iz Dalmatinke plodonosnog opusa, što je dušu dalo za utoćat deset minuta vremena svakom pravom ljubitelju našeg lista, ali i novinske riječi općenito.
Naručila nas je malo ispod svoje kuće u Kaštel Gomilici, u jednom od kafića pokraj marine, a onda je naručila i jedan espresso sa šlagom. Pitamo je odakle takva neuobičajena kombinacija, a ona objašnjava kako ne voli kada joj pokvare kavu s previše mlijeka. Šlag joj tako dođe kao obrana od loših konobarskih uredničkih zahvata, što nikad nije tolerirala, pa ni u penziji nema namjeru mijenjati svoju “politiku”. Mi naručujemo kavu bez ičega, jer smo još pospani, i pitamo Meri:
Kako ste?
– Umorno.
I vi? Od čega?
– Od posla. Cijeli život radim isto, a to je sve u šesnaest. I kad sam bila honorarac, i kad sam bila u stalnom radnom odnosu, a i sad kad sam u prijevremenoj mirovini.
Zašto onda i dalje radite?
– Jer mi je gušt.
Pa što se bunite?
– Ma ja bih samo to malo smanjila...
Prema Reutersovu istraživanju, povjerenje građana u medije je palo s 45 posto iz 2021. godine na 34 posto u tekućoj godini.
– Kada sam ja došla u redakciju Joška Kulušića, objaviti neistinu bila je blasfemija. Ako biste se to usudili, mogli biste odmah pokupiti radnu knjižicu pa kroz vrata. U to doba su ljudi vjerovali novinarima.
Ma je li novinari danas stvarno pišu neistine?
– Pa ako im se toliko manje vjeruje... Ali zapravo mislim da se bave nebitnim stvarima, da više nema velikog novinarstva. Mediji više nemaju potrebu za ljudima sa stavom i karizmom, što je strašno. To me podsjeća na pet baba na rivi koje komentiraju neku curu koja prolazi. Jedna kaže “znan ja koja je ova”, druga da joj poznaje ćaću i bivšeg momka, a treća obavještava da je operirala cice prije četiri mjeseca.
Jedva sam vas uhvatio za ovaj intervju... Stalno negdje “letate”, putujete... Kakva vam je to penzija?
– Nikakva. Ja sam tu penziju shvatila samo nominalno, jer uopće nisam imala potrebu mijenjati svoj život.
Gotovo 14 godina ste glavna urednica časopisa Maslina...
– Ustvari nikad nisam htjela biti urednica i taj me posao nije zanimao. Najdraže mi je bilo ono što sam radila nekih 17 godina, reporterka unutarnjopolitičke rubrike. Kad su me zvali za uredničku poziciju, prvo sam odbila. Onda sam, na dalje inzistiranje, tražila višu plaću i bila uvjerena da će me odbiti. Međutim, nisu. Tako sam postala urednica, i to bez da sam išta znala o toj temi. Tada sam, iz sebičnih razloga, odlučila da ću raditi zanimljivu novinu. Jer ako radim dosadnu novinu, i meni je dosadno. Malo-pomalo, Maslina je postala pravi mali fenomen, koji ima i danas veliku tiražu, bolju i od Playboya, a to govori sve o zdravstvenom stanju nacije. Sve je manje onih kojima je do seksa, sve ih je više koji su u stresu, a svi od stresa bježe u masline, gdje nađu mir i zdravu zanimaciju. Pa su danas maslinari i nogometaši, i glumci, pjevači, pituri, automehaničari, generali...
Kako se može, uvijek nanovo, pisati nešto o jednom stablu?
– To je bilo i moje prvo pitanje. Maslinarski svijet je jednako zanimljiv kao i svaki drugi. U njemu su jednako zanimljivi ljudi kao i svugdje, a ujedno i međusobno jako različiti. Imaju jednako puno pitanja kao i svi. Kada smo lani slavili stoti broj, mene je strašno puno ljudi nazvalo da mi kažu da imaju sva ta izdanja. Maslinarima je to potrebno, prvenstveno za učenje.
Svake godine se događaju drukčije berbe, s novim problemima. Da ne govorimo da se posljednjih godina dogodila renesansa maslinarstva u Hrvatskoj, zbog koje se jedna mala zemlja, koja proizvodi 0,17 posto ukupnog ulja na svijetu, plasirala po broju osvojenih nagrada na treće mjesto na najprestižnijem svjetskom natjecanju maslinovih ulja u New Yorku.
Uređivali ste i prilog “Vino”...
– U taj sam svijet ušla jer sam tu naišla na par strašno zanimljivih priča. Valjda oni koji počnu o tome pisati zbog vina pišu na drukčiji način nego oni koji pišu zbog priče. Sve je počelo kada sam primila poziv od Kaštelanina, odličnog agronoma Ante Vuletina, koji je volio moje tekstove i vjerovao mi, a nisam ga dotad poznavala. Kaže: “Dođite, ima priča koja je svjetska senzacija u Kaštelima.” I meni su tu stvarno svjetsku senzaciju – kako je riješena najveća enigma cijelog vinskog svijeta, o tome gdje je rođen zinfandel, najomiljenija američka vinska sorta i da je to zapravo crljenak kaštelanski – prvoj ispričali prof. Maletić i prof. Pejić... A mi Dalmatinci se ne znamo pohvaliti tim stvarima, što meni strašno ide na živce. Zlatan Plenković, s kojim sam bila jako dobra, nikad mi ne bi javio kad bi dobio neku važnu međunarodnu nagradu. Odgovorio bi: “A šta ću se ja puvat?” Nama su tako drugi morali raditi promociju. Poput pokojnog Roberta Benmoschea, čelnika najveće svjetske osiguravateljske grupacije AIG. On se zaljubio u dingač Mare Mrgudić-Bure i odlučio posaditi vinograd na Pelješcu. Onda mu je Marina baba kazala da lozje nabolje uspijeva kraj brnistre, pa su mu našli takvu parcelu kraj Vignja. Ta priča je izišla u Wine Spectatoru. A kad je bila kriza 2009., njega je Barack Obama javno, kao ekonomskog maga, zvao u pomoć, na što mu je on preko Reutersa odgovorio da hoće, ali kad završi jematva. Tad se prvi put čulo za Hrvatsku kao vinsku zemlju. A, sjećam se, Benmosche je za plavac mali govorio: “Nemojte ga pokušavati brusiti, on je divlji Dalmatinac. Bordeaux je pun prekrasnih, elegantnih vina, ali su sva ista. Zato je plavac poseban.”
U “Slobodnu” ste stigli 1984. godine... Kako ste uopće postali novinarka?
– Oduvijek sam samo to htjela. To mi je prvi i jedini posao. Imala sam sreću da sam, kao mlada, odmah završila u jednoj kući koja je bila postavljena zdravo i logično. Od novinara se tražilo da bude što kvalitetniji, podržavala se osobnost i znalo se da se u svakoj vijesti mora biti prvi. Cijela redakcija bila je u tom filmu, da budemo najbolji u državi. I svi smo htjeli biti dio takve novine.
Kad ste počeli raditi u “Slobodnoj”, kakve su onda bile novinarske face?
– Svi su bili zanimljivi, vrlo svoji i izvrsni u svom poslu. I to iz gušta, ne iz “moranja”. Kada sam bila u gradskoj rubrici, gdje je tada radilo 30 ljudi, svak je morao do dva popodne donijeti neku priču. Urednik Tonči Bonaći dobio bi živčani slom ako bi u 9.45 još netko sjedio u redakciji. Onda je tu bio Ranko Dorotka, koji je bio genijalac za naslove. Strašno sam voljela putovati s fotoreporterom Mariom Todorićem. Gdje god bismo došli, on bi se izgubio pa za deset minuta vratio s tri zanimljiva sugovornika i našao najbolje mjesto za večerati.
Šest godina ste bili novinarka internoga glasila, zvanog Mala Slobodna, za informiranje zaposlenika firme: je li vam to bilo dosadno?
– Nije. Od bilo kojih novina možeš napraviti dobru novinu. Urednica je bila Jadranka Samokovlija Dragičević, koja je bila zaljubljena u novinarstvo i veliki borac. Mala Slobodna bila je dobra novina, baš kao što je dobar i svaki posao koji se napravi iz srca. Shvatila sam to kao i kasnije Maslinu, kao jedan svijet koji je zanimljiv sam po sebi, samo ga treba razgrnuti. Recimo, u maloj Slobodnoj sam radila intervjue s ljudima koji su mi bili interesantni, poput Momčila Popadića. On je bio silno iznenađen krajnjim rezultatom pa mi je poklonio jedan jantar iz Poljske koji i dandanas imam. A kada je za direktora stigao Dejan Kružić, koji je sjajan čovjek i pun energije, to je dobilo jednu posebno zanimljivu notu. Nakon što su se on i Kulušić našli u istom prostoru, to je moralo značiti veliku novinu.
U Maloj Slobodnoj bilo je nekakvih čudnih stvari, poput izlista plaća svih zaposlenika, liste prvenstva djelatnika koji će sljedeći dobiti stan koji im je firma omogućila ili dodjele zimnica, toplih obroka, kolektivnog osiguranja i pokaznih karata?
– To je bilo toliko mračno da su u to doba ljudi dobivali mukte stanove, s kreditima napravili vikendice ili slali radničku djecu, poput mene, na studij u Zagreb, bez velikih potresa. U tom mraku se moglo svašta. Nisam sigurna da se na ovom svjetlu može isto to.
Nego, to kad je prije bilo dopušteno znati plaće kolega... Je li bilo svađe ili ljubomore?
– Ne. Ali evo jedna zanimljiva crtica. U vrijeme rata bila sam zadužena za Šoltu. I jednog dana čujem na vijestima da je Šolta okupirana. Prvo sam umrla od smijeha jer se tamo nema što okupirati. Onda sam se ujutro prvim katamaranom zaputila tamo, na svoju ruku. Nijedan drugi novinar nije tamo stigao jer je kasniji trajekt presrela vojska i vratila ga natrag. Tako da su moji izvještaji jedini koji postoje o toj situaciji. Nitko mi za to nije uputio neku posebnu pohvalu. Međutim, na kraju mjeseca dobila sam dvije plaće. Prvo sam mislila da se netko zeza ili da je u pitanju greška, da idući mjesec neće stići nikakva uplata. Ali to se nije dogodilo. Poslije sam shvatila da mi je Kulušić to dao jer se tako cijeni dobar radnik i kvalitetno obavljen posao.
Još nam pričajte o svojim reporterskim danima... Jednom su, za vrijeme rata, čak i pucali na vas...
– U listopadu 1994. je Ivanu Supeku, koji je bio predsjednik Svjetskog društva humanista, stigao poziv od Društva humanista Zenice da dođe kod njih i uvjeri se da Zenica nije mudžahedinski grad. On je pristao, a s njim smo u autu iz Splita, uz još dva vozila novinara zeničke televizije, putovali vozač “Slobodne” i ja. Kroz Bosnu smo išli od jednog do drugog checkpointa, kao kroz tigrovu kožu. Malo naši, malo njihovi... Na punktu pred Kiseljakom nas je, ovako malo čudno, zaustavio službenik s dvosmislenim osmijehom, ali nismo se puno obazirali na to... Onda se Supek sjetio kako je kao mlad pio kiselu vodu u Kiseljaku. A kako su mu Zeničani bili spremni sve udovoljiti, tamo smo stali, u centar grada, gdje su česme s tom vodom.
Dok sam pila, krajičkom oka sam primijetila kako naš vozač Darko grupi muškaraca objašnjava zašto smo tu i kako dobiva šaku u zube i nogu u leđa. To je bila ekipa HVO-a, naoružana do zuba. Taj huk horde, kad osam-devet muškaraca neartikulirano urla u isti glas, prije toga nikad nisam čula u životu, ni na filmovima.
Zeničani u našoj pratnji su znali kako obično njihove auto-tablice prolaze tamo, ali nisu mogli reći “ne” profesoru, kojeg su onda u buketu odvlačili do auta, dok su ih ovi mlatili. Supek nije bio naročito uznemiren, ostao je uspravan, vijori mu kosa, prošao je on i gore stvari prije toga... Njega je valjda još Gestapo tukao... Nekako smo ušli u auto, a ovi su se skupili oko nas psujući nam majku što idemo vidjeti muslimanske mrtve, a ne naše. Znali su zašto smo tu. Repetirali su pištolj na nas, a auto nije htio upaliti. Kad smo konačno krenuli, ovi su zapucali. Metak je fijuknuo odmah preko krova auta. Nisam bila prestrašena, imam kasno paljenje, bila sam bijesna. O tome sam napisala tekst, a onda su krenuli napadi na mene da kako sam ja mogla na naše dobre dečke, jesam li ja dovoljno ili nisam Hrvatica, i tako to. Branio me Milan Jajčinović u “Nedjeljnoj”.
Borili ste se i za prava Djeda Mraza na Lastovu...
– Jedne sam zime radila reportažu o svjetioniku na Lastovu. I par mjeseci nakon zovu oni mene, jadni, ljuti i nevoljni, da mi kažu kako im ravnatelj škole ne da napraviti feštu za djecu s Djedom Mrazom. Zašto? Jer je Dida Mraz ostatak Jugoslavije! A njima su njihovi iseljenici taman poslali robu i za Dida Mraza i za patuljke. Zovem ja ravnatelja, a on meni kaže: “Gospođo, nemojte, znate tko je on.” Pitam: “Tko je Djed Mraz?” “On je četnički element i predstavnik komunizma!” govori ravnatelj. Kažem mu: “Onda je Coca-Cola najjača komunistička organizacija na kugli zemaljskoj.” Poslije je tu priču dohvatila i Tanja Torbarina i bilo je zabavno.
Niste dali ni na “Velog Jožu”, svojedobno najveću plovnu dizalicu na Mediteranu.
– Što god se dogodilo u Jadranu, bilo je: “Doći će ‘Veli Jože’ i to sredit!” I znalo se da je to riješeno. Taj brod je bio svemoćno rješenje za naše najveće probleme. Nakon rata podizao je sve olupine iz mora. Sudjelovao je u gradnji svih naših mostova, poput Šibenskog ili Krčkog. Ordinirao je i po Sueskom kanalu. “Veli Jože” je jako važan dio naše povijesti. Nakon što je Brodospas privatiziran, novi vlasnici nisu htjeli ili mogli održavati njegov hladni pogon i on je završio u rezalištu.
Napisala sam seriju tekstova gdje sam upozoravala kolika je to šteta i na kraju da bi njegovi dijelovi makar morali završiti u Pomorskom muzeju. Nitko nije pokazao nikakav interes za to. Koliko znam, na kraju je tablu s nazivom odnio noštromo kući. To je poraz ove države i pokazatelj izostanka samosvijesti i samopoštovanja kod našeg naroda.
Je l’ vam čega žao kroz sve ove godine?
– Žao mi je hrvatskoga Gospodarskog pojasa u Jadranu. Godinama smo se Miro Kučić, Tonči Tadić i ja “tukli” za proglašenje hrvatskoga Gospodarskog pojasa na moru, na što Hrvatska ima pravo po Konvenciji UN-a. Hrvatska država se bojala Italije, bojala EU-a, proglasila na kraju neku izmišljenu izvedenicu ZERP. Na kraju mi smo valjda jedina zemlja na svijetu koja ima pravo na gospodarski pojas u moru a nije ga konzumirala. Sad ga imamo, Talijani su nedavno proglasili svoj gospodarski pojas do sredine Jadrana, pa nam je ostala naša polovica. Imamo gospodarski pojas zahvaljujući Talijanima. Na Dnevniku na televiziji su tu vijest trijumfalno objavili... U drugom Dnevniku je nisam vidjela, valjda im je netko pametan rekao da je najbolje da se pokrijemo ušima.
Budući da ste većinu radnog vijeka proveli kao reporter unutarnje politika, jeste li ostali u kontaktu s nekim političarom?
– Ne. Ja mislim da je prirodno stanje pristojnog novinara da nije u dobre s političarima.
”Slobodna” slavi osamdeset, dio je tu i vaših godina?
– Lijepo je da “Slobodna” ima 80 godina i nije da se nema čime podičiti. Bilo bi lijepo da nam poživi još koju deceniju, i to u što boljem stanju. To je moja rođendanska želja. Cijela ta priča s osnivanjem na Mosoru i pojatom je izvanredna i mislim da se najbolje može doživjeti na aktualnoj izložbi, kojom sam osobno oduševljena. Ta izložba svjedoči da je “Slobodna” otpratila sve naše živote. I naših roditelja i nas, i naše pobjede i poraze, i muke i veselja.
Kažu mi da su vas uvijek svi voljeli u redakciji. Ja bih htio da i mene isto svi tako vole, pa možete li mi dati neki savjet oko toga?
– Glavno je da budeš ono što jesi, jer onda nisi frustriran i nemaš potrebe biti zločest. I treba voljeti ljude, one koji to zaslužuju.