StoryEditor
SplitSUNCEM NA MRAK

Danas mu je rođendan. Čovjeku koji nikad nije slavio Valentinovo iako je cijeli život bio zaljubljen. U samo jednu junakinju, u nesretnu Dalmaciju

14. veljače 2020. - 12:05
Feđa Klarić

Na današnji dan 1923. godine rođen je Miljenko Smoje, čovjek koji nikad nije slavio Valentinovo, ali je zato ispisao ponajljepše literarne spomenike ljubavi. Kako onoj ljudskoj, prema nezahvalnome malome čovjeku ili između Luiđija i Bepine, tako i onoj - ništa manje važnoj - između čovjeka i beštije.

Kao Mediteranac i čovjek sunca, Smoje nije volio silu, mržnju ni mrak. Zato ga je cijeli život pokušavao osvijetliti satirom, sarkazmom, burleskom, mekoćom duše. Nepokorno i uporno krao je iskre tmini, ali ga je ona na kraju ipak prekrila tužnim zaboravom.

image
Arhiva SD

Višegodišnje su hajke javni spomen njegova imena danas gotovo pa pretvorile u psovku. Kamene rive i kalete njegova grada bez duha kojega im je osvijetlio i udahnuo djeluju falšo i isprazno baš kao i njegovi samozvani oci: poput kulisa od stiropora.

Bio je rasni pripovjedač, genijalni arhitekt i predani graditelj unikatnog jezičnog i filozofskog imaginarija. Kozmička pozornica toga jedinstvenoga svijeta u kojemu su glavnu rolu uvijek igrale figure pučana bila je jedna posve nezemaljska Dalmacija; Arkadija u kojoj je tijesno bilo tek licemjerju, manipulaciji, nesnošljivosti i zlu.

Premda je skrojio po izvornoj biblijskoj mustri, najbližoj onoj svetoga Frane, taj i takav protokatolički Smoje postao je obnoć žrtva vlastite imaginacije: bajka se pred tvorcem razotkrila kao svijet histerije, podmuklog neprijateljstva i progona lažne hereze.

Nad njim, u čijim su djelima i tekstovima likovi svećenika uvijek slikani najtoplijim tonovima, masovno su istresane haljine novodobnih pravednika. Nad njim, koji nikad nikome nije morao dokazivati svoju ljudskost, političko pravovjerje su se našli dokazivati najokorjeliji konvertiti.

Mrtvome Smoji odavno nitko ništa ne može, pogotovo otkako ga tamo čuva i njegova Lepa. No, najtragičnija žrtva priče o velikome piscu i kroničaru zapravo je njegova nesretna junakinja, Dalmacija. Neispisana, neispričana, neprotumačena i oglodana bezglavom pohlepom za novcem, dok njezina renesansna slika načinjena rukom najvećega dalmatinskog meštra jezika leži negdje na najdubljoj točki Jadrana, poput Atlantide.

OBITELJ GUEVARA NA GODIŠNJEM ODMORU U MALOME MISTU

Stigli su u podne; On, žena i dijete

dok je s neba kapala vrela ljetna slast.

Odbor za doček činili su Roko, i njegova Anđa

i šjor Toma Vlast.

S vapora su sišli. On u bile gaće,

a madam u litnjoj vešti na botune.

Batelanti svi su ka soldati stali,

a stare su žene vitrile lancune.

Dali su im pršut, kruva ispod peke,

rožate i bocun rakije i vina.

Dvi sobe u kući dobre šjore Keke,

ormerun za robu, s mrvu naftalina.

Kad je sunce palo, u more su ušli.

Oprali sa sebe historije šug.

Za tri dana Che je skoro priporođen,

Hidalgo je bio najbolji mu drug.

Briškula, trešeta… Vrime brzo prođe.

Bolivija zove, barut srce mami.

Hasta la vista, senjor dotore!

Baja i Zvidan opet su sami…

Izdvojeno

11. srpanj 2020 07:49