Kad već nema zanatlija, pravedno je valjda da ne bude ni Zanata. Ovo mjesto, skriveno na kraju jedne uske slijepe kalete kod Peristila, jedva desetak metara od srca Splita, posljednjih je nekoliko godina i tako bilo više zatvoreno nego otvoreno. Umiralo je, paradoksalno, nedaleko od najživlje točke u gradu. Gasilo se tiho i nezamjetno, upravo kao i oni u čije je ime osnovano.
Klub zanatlija, za prijatelje Zanat, iščezao je zajedno s gradskim postolarima, urarima, električarima, bačvarima, šalturima i marangunima. Skromni lokal bio je jedan od zadnjih ostataka davnog vremena kad je Dioklecijanova palača bila bijedni proleterski kvart kojim su šinjorine iz boljih kuća i za vidjela nevoljko prolazile.
Internacionalna mala nužda
Zanat nas je vraćao u prošlost, kad su u trošnim ka...