Božena Romac, savjetnica sinjskog gradonačelnika Mira Bulja, dostavila nam je reakciju na tekst objavljen pod naslovom "U Sinju vrije zbog zapošljavanja Buljeve savjetnice: ‘Završni čin operacije uhljebljivanje‘; ‘Ni Kim se ne bi postidio‘.
REAGIRANJE:
Kako gaze „Sinjski vitezovi“
U javnom prostoru Grada Sinja već nekoliko godina, točnije od početka mog aktivnog sudjelovanja u lokalnoj politici, izložena sam sustavnim napadima, klevetama i sramoćenju. Sve je krenulo na društvenim mrežama nakon lokalnih izbora u Sinju 2021. godine, gdje su me gubitnici izbora, lokalni HDZ i NL dr. Jadrijevića, raznim izmišljotinama pokušali udaljiti iz političkog života grada nazivajući me samoprozvanim stručnjakom PR-a, osobom bez formalnog obrazovanja, koristeći se raznoraznim rečeničnim konstrukcijama koje su implicirale da sam bezvrijedna osoba nedostojna političkog angažmana.
Kada takve laži i objede nisu polučile željeni rezultat u sinjskoj javnosti, nastavili su me marginalizirati nazivajući me desnom rukom gradonačelnika, šeficom i gradonačelnicom iz sjene, a nakon toga i sluškinjom gradonačelnika. Iako sam 20 godina prije ulaska u politiku obavljala poslove urednice, novinarke, dopisnice i radijske voditeljice, za vrijeme izbora sam se samoinicijativno povukla iz medija za koje sam u tom trenutku radila kako ne bih imala povlaštenu poziciju u odnosu na moje kolege unutar medijskog prostora. Nakon završenih izbora, na kojima sam izabrana za gradsku vijećnicu, nisam se vratila na radno mjesto novinara u redakciju u kojoj sam imala ugovor o radu, nego prihvaćam mjesto savjetnice za odnose s javnošću, protokol i kulturu na ugovor o djelu, puno nezgodniju i nesigurniju poziciju, kako bih mogla provoditi ciljeve za koje su mi građani dali povjerenje.
Trenutak političke angažiranosti, pretpostavljam, postaje trajan podsjetnik mojim političkim oponentima na nezapamćeno loše izborne rezultate njihovih stranaka jer sam bila dio pobjedničkog PR-ovskog tima. Očita frustracija fokusirana isključivo na mene, iako nisam ni zamjenik gradonačelnika, ni predsjednik Gradskog vijeća, ni predsjednik kluba vijećnika, i opetovano plasiranje neistina u javni prostor način je kojim me žele „odstrijeliti“ iz politike, smatrajući da će im biti olakšan put na novim izborima koji su pred vratima.
Kako drugačije objasniti orkestrirane napade iz cijele sinjske oporbe koje su potpomognute medijskim snagama i mojim dojučerašnjim kolegom novinarom? Naime, u svom tekstu i medijskom prostoru iznimno čitane novine, ne samo da nisam dobila jednak „tretman“ kao i moje muške kolege iz oporbenih redova, nego se moje priopćenje za javnost nije niti spomenulo, za razliku od njihovih koja su prenijeta gotovo u cijelosti, a objavljena su isti dan.
U tradicionalnoj sredini, gdje su još uvijek živi patrijarhalni obrasci ponašanja, sve je u savršenom redu dok je žena „okupirana“ mužem, djecom, brigom za starije i nemoćne članove obitelji i kuhinjom. No, kad se usudi iznijeti svoje mišljenje i stavove u javnom prostoru, dolazi do sustavnog i orkestriranog omalovažavanja i javnog „gaženja“ dok ne padne pod pritiskom javnosti. Moji oporbeni muški kolege mogu ženi oprostiti ulazak u javnu sferu u ulozi izvjestiteljice ili one koja s margine prati aktualna politička događanja, ali u trenutaku kada se žena usudi ući u javni prostor kao ravnopravna članica u kojem dolazi do preraspodjele političke moći, tada se pokazuje pravo lice kako licemjerne javnosti, tako i političkih aktera.
Samo jedan pogled na sinjsko gradsko vijeće dovoljan je da potvrdi ovu tezu jer niti jedna od dvije dominantne oporbene stranke u sinjskom vijeću u svojim redovima nemaju niti jednu ženu. Njihovi komentari o meni nikada nisu išli u smjeru ocjenjivanja poslova iz domene mog angažmana, nego su uvijek koristeći se pejorativnim, omalovažavajućim izrazima donosili sudove o mojoj mogućoj ulozi i ženskoj manipulativnoj prirodi, što je za mene nedopustivo. Izborom riječi poput "desna ruka nekoga", "vođa u sjeni", a zatim i "sluškinja", jasan je njihov stav prema ženskom rodu kojim se sugerira da žene mogu biti sluge ili pomoćnice, drugotne i manje vrijedne, ali nikako ravnopravne.
Iako se vitezovi sinjske politike kunu u viteštvo i čojstvo, što podrazumijeva ratnike koji se pridržavaju strogih pravila časti, hrabrosti, lojalnosti i velikodušnosti koja podrazumijeva zaštitu slabijih, poštovanje prema ženama, te fer i plemenito ponašanje u borbi, u ovoj priči nisu pokazali niti jednu od tih vrlina. Ovi sinjski vitezovi dokazuju da ženi nema mjesta u svijetu punom testosterona. Štoviše, viteštvo dokazuju količinom zadanih medijskih udaraca prema podzastupljenima i marginaliziranima, kao što su žene u sinjskoj politici. Iako svjesna kako bi se medijska vidljivost, makar u negativnom kontekstu, u PR-ovskom svijetu ocijenila pozitivnom, ipak moram reagirati zbog svih žena koje se usude iti pomisliti da bi mogle ući u muški svijet sinjske politike.