Mladen Đorđević: Mojim filmom teku krv i sperma - on ulazi u podsvijest Balkana

Napomenu “ne preporučuje se mlađima od 18 godina”, koja nas je prije neki dan dočekala u riječkom art kinu “Croatia”, rijetko kad imate priliku vidjeti na plakatu nekog filma u domaćoj distribuciji.

Posljednji film koji se kod nas eksplicitno zabranjivao mlađima od 18 bio je francuski “Nepovratno” (2003.) Gaspara Noea, sa šokantnim scenama premlaćivanja vatrogasnim aparatom i analnim silovanjem Monice Bellucci. A sada nam evo “Života i smrti porno bande”, još šokantnijeg djela iz kinematografski “probuđene” susjedne Srbije, odakle stiže “novi val” nevjerojatno subverzivnih filmova (šifra: “Srpski film”).

Daroviti redatelj “Porno bande” Mladen Đorđević slaže se da je njegov film “uznemirujući” jer iz podsvijesti na površinu izvlači mnogo toga vezanog uz mračnu povijest Balkana. Također, smatra kako se ovdje ne radi o “šoku radi šoka” i ispraznu ekshibicionizmu. Šok je samo sredstvo pričanja priče o trupi glumaca koja putuje po unutrašnjosti Srbije izvodeći po selima predstave “porno pozorišta” koje se ubrzo izvrgavaju u snuff horore za koju neki smatraju da se mogla ispričati i u “blažoj” varijanti.

Ipak, u slučaju “Porno bande”, čini se, jedino ovakav “beskompromisan, vrlo eksplicitan pristup” ima smisla kako bi isprovocirao i bez celuloidne kozmetike prikazao izokrenute vrijednosti (balkanskog) društva u bolnom tranzicijskom grču. To je poetika “bez uglađenosti i akademske kalkulacije”, s kakvom, rekli bismo, redovito “kalkulira” novi hrvatski film.

Sirovi dokumentarni stil

Koji su filmovi i redatelji najviše utjecali na vas? Kako ste brusili filmofilski ukus? U “Životu i smrti porno bande” vidi se plakat “Pink Flamingosa” Johna Watersa, slike akcijskog B-junaka Chucka Norrisa...

- Pokušao sam spojiti dva pravca u mom filmofilskom iskustvu. Jedan je pravac vezan uz “crnovalovsku” tradiciju Žilnika, Makavejeva, Pavlovića, a drugi uz suvremeni japanski horor, američki B-horor, filmove Paula Morisseya, Zodorovskog, Johna Watersa... Jednostavno rečeno, htio sam vidjeti kako camp-estetika funkcionira u našemu balkanskom “crnovalnom” blatu.

Ako je suditi po “Životu i smrt porno bande”, osim jugoslavenskoga “crnog vala”, nagledali ste se i “Turneje” Gorana Markovića, “Teksaškog masakra motornom pilom”, kao i pornografskih tortura poput “Hostela”...

- Ja sam se u filmovima “Made in Serbia” i “Život i smrt porno bande” opredijelio za sirov, dokumentaristički, demistificirajući stil. Htio bih spomenuti i japanskog redatelja Takshija Miikea, koji je jedan od najvećih svjetskih inovatora.

U filmu čujemo kako se “korak dalje uvijek može poći”. Vi ste, nakon “Made in Serbia” dokumentarca o licu i naličju pornobiznisa, očajnicima koji snimaju očajne porniće da prežive napravili veliki korak dalje u “smjeru do jaja”. Odakle potreba za ovako radikalnim filmom?

- Osjećam potrebu da gledatelje pomaknem iz stanja uspavanosti. To nedostaje suvremenom srpskom filmu. Šok, po mojemu mišljenju, ima funkciju prodrmati gledatelje i tako im “probuđenima” servirati neke nove ideje, informacije. Suvremeni gledatelj je svakodnevno bombardiran mnogim informacijama i kao takav je prilično otupio. Razvili smo neku vrstu opne prema autentičnom, prema životu, prema izvoru. Potreban nam je da filmovi omoguće prodor stvarnosti, povratak na izvor.

Članovi putujućeg ‘porno teatra’ iz Đorđevićeva filma

Crveno-bijeli val

Glavni lik, redatelj Marko, u jednoj sceni, na pitanje “O čemu je film?”, odgovara: “Ne znam još, ali ću uskoro saznati!”, a u drugoj kazuje: “Kad sam počeo snimati ovaj film, nisam ni slutio dokle ću doći...” Je li to rekao u vaše ime? Jeste li doznali o čemu je film i jeste li zadovoljni dokle ste došli?

- Ovaj film jest bio neka vrsta samoistraživanja za mene. Nisam u početku znao dokle ću stići u tom samoproučavanju (smijeh). “Porno banda” je, iako “izvana” film ceste, prije svega film unutrašnjeg, duhovnog putovanja. “Vanjsko” putovanje je grafički prikaz unutrašnjeg putovanja.

Ako su se sporni YU filmovi početkom 70-ih nazivali crnim valom, mogu li se novi srpski filmovi nazvati “crvenim” ili još bolje “crveno-bijelim” u smislu krvi i sperme što teku u potocima?

- To je fantastična ideja, sviđa mi se ime za ovaj novi val (smijeh). Premda, pitanje je koliko će se ovo što imamo zaista izroditi u “val”. Potreban je puno veći broj filmova. Mi zasad u ovoj grupi imamo “Film o Milošu Brankoviću” Nebojše Radosavljevića, zatim i moj “Made in Serbia”, “Šišanje” Steve Filipovića, “Klip” Maje Miloš, čije snimanje još traje, naravno i Spasojevićev “Srpski film”.

Nisam siguran da u Srbiji imamo dovoljan broj autora zainteresiranih za filmove s eksplicitnim pristupom seksu, nasilju, sa socijalno-političkom provokativnošću i uopće za te direktne, beskompromisne, istraživačke filmove. Također, moram reći da i država nije baš naklonjena ovom “novom valu”. Naravno, ovo može biti i dodatni podstrek za bunt. Međutim, taj filmski bunt mora pronaći ozbiljan prodor na svjetskoj sceni kako bi opstao na duže staze. Dakle, mora biti dio nečeg mnogo šireg od lokalnih okvira kako bi imao smisla.

Aleksandar Radivojević, scenarist “Srpskog filma”, izjavio je kako “živimo u najmorbidnijoj sredini na svijetu u kojoj se susreću paganizam, socijalizam i pretposttranzicijska shizofrenija” i da “takvo što nigdje ne postoji”. Kako vi gledate na ovu sredinu, Balkan, “spoj surovosti i kreativnosti”?

- Balkan je doista spoj surovosti i kreativnosti, kako to kaže Franc u “Porno bandi”. Radivojević je dobro ocijenio Balkan kao “luđački” spoj raznih krajnosti. Meni je zbog toga Balkan i privlačan. Mene privlači taj balkanski mrak. Kultura Balkana je vezana za tlo, nije solarna. Ima taj odmetnički duh u odnosu na ostatak Europe.

Film je snimljen gerilskom estetikom, kao da ste time željeli poručiti koliko su život i smrt jeftini u Srbiji, a seks i smrt su “odlična kombinacija, ne idu jedno bez drugog“, i bliži nego igdje drugdje.

- Mislim da je ovaj sirov, surov, kvazidokumentaristički pristup idealan za “Porno bandu”. Ta namjerna estetska “jeftinoća” najviše odgovara našoj atmosferi političke pornografije. Ja sam se također opredijelio za ovakav pristup jer su mi dosadili uglađeni filmovi spotovske režije.

Potrebno mi je nešto direktno, eksplicitno u stilu, čak banalno, nešto za što se može reći da ruši filmsku iluziju. Riječ je o estetici banalnog, put da se eksplicitnost smrti i nasilja toliko prodube da se na kraju nasilje i smrt obesmisle. To je ireverzibilan proces dolaženja do katarze kroz blato, kroz autodestrukciju, nagon da se nađe svjetlo na kraju tunela.

“Porno banda” je, među ostalim, horor i pornić, baš kao i “Srpski film”. Koliko su ta dva žanra ogledalo srpske svakodnevice, njezino “lice užasa”?

- Žanrovski ga ipak ne bih svrstao u horor. To je, prije svega, road movie, a također je i crna komedija, melodrama, avanturistički film, a tu su elementi i horora i kvazipornića, ali, ponavljam, samo elementi. Teško ga je zaista svrstati u određeni žanr. To je jedna postmoderna žanrovska mješavina.

Kajanje srpskog vojnika

Koliko su dobro u usporedbi s friškim srpskim filmovima “Do koske”, “Rane” ili “Bure baruta” dočaravali stvarnost? Jesu li, po vama, bili premlaki?

- Što se tiče ta tri filma, zavisi od slučaja do slučaja. Dragojević je ostavio iznimno značajan trag u srpskoj kinematografiji u posljednja dva desetljeća. I on je koristio taj brutalizam, camp i trash, na svoj poseban način. Ali, gledajući u cjelini, našim autorima prečesto fali životno iskustvo vezano uz teme kojima se bave. Tu se u većini slučajeva radi o pravljenju filmova “napamet”, bez pravog poznavanja svjetova kojima se filmovi bave.

- Filmovi s temom snuffa postoje još od sedamdesetih. Imamo, recimo, i film “Snuff” Larryja Cohena. Ono što je kod nas posebno jest to što smo mi snuff direktno priključili na balkanski izvor. Taj spoj fenomenalno funkcionira. To je ono što je novo.

Mislite li da će jednog dana postojati “umjetnici snuffa”, a snuff-filmovi ili snuff-teatar postati normalna stvar, kao reality showovi, da će postojati “publika koja će i na to da drka”, kako kaže Franc u filmu?

- Takva publika sigurno već postoji u svijetu. Inače, da ne postoji, mi ne bismo pravili takve filmove. Naši filmovi su i te kako inspirirani stvarnošću naše zemlje, ali i svijeta.

Kad smo već kod toga, je li snuff-filmić u kojem se srpski vojnici iživljavaju nad civilom, kidaju mu glavu i onda njome igraju nogomet, autentičan film iz rata?

- Ništa od tih scena nasilja u “Porno bandi” nije autentično. Sve je naše djelo, ha-ha-ha... U tome veliku važnost imaju efekti Miroslava Lakobrije, ali i način snimanja, dakle dokumentarizam, sirovost fotografije, način montaže...

U tom kontekstu, jedna od najdojmljivijih scena jest ona ispovijesti pred smrt, u kojoj se oboljeli srpski vojnik kaje što je “ubijao žene i djecu”. Što vi na to kažete?

- Ta scena je zapravo prenesena iz dokumentarnog filma “Ratnici” koji sam radio prije pet godina. To je film o snajperistu koji je bio inspiracija za lik snajperista iz “Porno bande”. Kao što sam rekao, ne volim filmove praviti “napamet”. Ti dokumentarci koje sam radio pomogli su mi kao odličan materijal i omogućili da pravim igrani film na osnovi realnog životnog iskustva, a ne članaka iz novina. To se u “Bandi” i osjeća, taj direktan utjecaj neumoljive stvarnosti.

‘Bolji je od Tarantina’

Zapravo, film kao da je nadahnut pornografijom rata i pornografijom turbofolka...

- Da, zapravo, ako je riječ o pornografiji u mom filmu, onda je to prije svega tema političke pornografije. Pornofilmovi su benigni u odnosu na političku pornografiju. Pošteniji su, neposredniji, s mnogo manje licemjerja.

Mitch Davis (Fantasia Festival) stavio je “Porno bandu” na peto mjesto naj-filmova 2009. godine, ispred Tarantina (“Nemilosrdni gadovi”) i Von Triera (“Antikrist”). Polaskani?

- Mislim ta dva filma ipak spadaju u slabije radove ovih autora. Ipak, što se tiče liste, naravno da sam polaskan. To je dokaz da “Banda” komunicira na široj razini od lokalne.

- “Porno banda” je dobila i američkog distributera. Znači, autentični balkanski šokovi mogu biti jasni svijetu?

- Sjevernoamerički distributer je Synapse Film. Mislim da svijet dobro komunicira sa šokom iz balkanske kuhinje. Mi im nudimo autentičan koncept koji će oni, zasićeni svojim pristupom, sigurno dobro prihvatiti. Ovo naše im dođe kao osvježenje. Dobro je što ta energija koju mi nosimo nije konstruirana, izmišljena, nego je crpimo takoreći iz našeg tla. U Montrealu, na Fantasia Film Festivalu, direktor Mitch Davis organizira ove godine poseban program pod nazivom “Subversive Serbia”.

Tu će, osim “Srpskog filma” i “Bande”, biti prikazano još nekoliko starijih i novijih srpskih filmova. Na ovogodišnjem Amsterdam Fantastic Film Festivalu, u posebnom programu “Istočna obećanja”, bit će prikazana čak dva filma iz Srbije. Uz “Bandu”, tu će biti i “Čarlston za Ognjenku”. Očigledno je kako svijet primjećuje da su se ovdje počele događati neke nove, zanimljive stvari.

marko njegić