StoryEditor
Stilosobe tjedna

Lana Blaće i Marko Juraga: ‘Orašara’ ćemo odvesti preko granica

Piše PSD.
24. studenog 2014. - 13:00
“Orašar”, jedna od najljepših božićnih bajki koja živi u gotovo svim kazalištima svijeta, inspirirala je i zagrebački mladi umjetnički par da je prvi put napiše za mjuzikl i umota stari šarm u posve novo ruho. Autori teksta, stihova i glazbe su Lana Blaće i Marko Juraga, koji je ujedno i redatelj, a Lana će odigrati ulogu Klare i potpisati kostimografiju.

No, mjuzikl Orašar ima i svoju stvarnu božićnu obiteljsku priču. Naime, ovo dvoje taletiranih i zaljubljenih autora djeca su slavnih umjetnika, Lana je kći pjevača Branka Blaćea i primabalerine Vesne Butorac Blaće, a Marko sin glumca Slavka Jurage. Budući da su još kao djeca zavoljeli teatar nisu ni mogli nego roditeljskim stopama. Prije nekoliko godina osnovali su u Zagrebu privatni Aplauz Teatar koji je sada dobio i svoju stalnu scenu u bivšem zagrebačkom kinu Mosor, gdje će se 30. studenog, održati i premijera mjuzikla Orašar. S tako puno simbolike i potpisa na autorskoj listi Lana i Marko neizbježni su gosti Linije X.

Odakle ideja da napišete ‘Mjuzikl Orašar’ za kojeg kažu da je najveći privatni kazališni projekt u Hrvatskoj?


- Ideja o mjuziklu rađala se u našim mislima i u našem srcu zadnjih pet godina. Već niz godina gledam, barem jednog Orašara. Ova baletna čarolija i priča čiji je autor Ernst Theodor Amadeus Hoffmann oduševljava me još od malih nogu gledajući majku kako pleše. “Mjuzikl Orašar” je definitivno jedan od najvećih privatnih kazališnih projekata, kako brojem izvođača tako i vrlo impresivnom produkcijom. Prije nekoliko godina Marko i ja počeli smo pisati tekst i glazbu za Orašara, no bilo je potrebno vrijeme da sazrije i Orašar i mi u njemu i da definiramo cijelu priču. Orašar od svog nastanka ima čvrstu vezu s božićnim blagdanima i njegova priča proglašena je jednom od najpopularnijih koje dočaravaju duh obitelji i blagdana.

Glumac Slavko Juraga
Napisali ste i drugi čin Orašara, kojeg izvorno nema. Zašto?


- Izvorni balet Orašar ima jedan čin, no kako smo mi jako maštoviti i volimo sanjariti nekako nam se ta priča činila nedorečenom, pa smo došli na ideju da priču „dovršimo“. Kreirali smo nastavak priče kako bismo imali cjelinu i mjuzikl učinili zanimljivijim. Osmislili smo i tekst, songove i aranžmane i tako ostvarili potpuno autorski, hrvatski projekt.

Koliko su vaši roditelji, afirmirani hrvatski umjetnici, bili aktivna podrška u ovom projektu? Može li se reći da je nekako sve ostalo u familiji?

- Sigurno su naše obitelji zaslužne za našu ljubav prema kazalištu. Uz njih smo stjecali ogromno znanje i izgradili visoke kriterije koje smo si postavili u svojim predstavama. Od malih nogu odgajani smo na stvarno osebujan način. Nama su kazališta bila i dadilja i škola. Ja sam nebrojene sate provela po baletnoj dvorani gledajući mamu kako radi s najvećim baletnim umjetnicima, a Marko je do te mjere zavolio kazalište da se nije dao u vrtić. U kazalištu Trešnja napravio je i svoje prve prave korake, i one glumačke. A kad bi ga netko ipak odveo u vrtić natjerao bi cijelu grupu, uključujući i tete, da glume u njegovoj predstavi. Moj otac Branko osim što je vrhunski interpret mnogih zapamćenih uloga,i vrstan je vokalni pedagog. Podrška roditelja u našim projektima je i pedagoška i roditeljska i suradnička, jer prvak Hrvatskog narodnog kazališta, Slavko Juraga, sudjeluje kao glumac u već trećem projektu “Aplauz Teatra”.

Kako ste okupili glumačku i pjevačku ekipu?

- U predstavi sudjeluje tridesetak izvođača, plesača, pjevača i glumaca. Nije bilo jednostavno naći osobe koje mogu istodobno glumiti, plesati i pjevati pa su zato članovi našeg ansambla zapravo „posuđeni“ iz HNK-a, a najviše ih, uključujući i mene, dolazi iz kazališta Komedija.

Potpisujete i kostimografiju ove predstave. Je li to ipak malo previše?


- Jedna od karakteristika privatnog kazališta je upravo ta multifunkcionalnost, zato Marko i ja pokrivamo više područja. Kako se ideja o Orašaru rađala nekoliko godina, tako je i ideja o kostimima proizašla iz cijelog koncepta. U izradi kostima puno nam pomažu studentice Tekstilno-tehnološkog fakulteta, a tu je i izrada rekvizita koja je vrlo zahtjevna kao i cijela scenografija. Kada radite predstavu poput Orašara, morate inzistirati da vizualno bude bajkovita, scenska rekvizita mora biti neobična i zanimljiva, u našoj predstavi torte su visoke dva metra, šarene i maštovite, sirevi i igračke pod borom visoke su kao ljudi, pa za sve to treba puno maštovitih suradnika.

Kreativne energije vam očito ne manjka jer vrlo često pokrećete nove kazališne projekte. Već ste u mjuziklu ‘Tuđe pjesme, moji snovi’ pokazali da vam ples i pjesma savršeno leže, pa ste nastupili u rock operi ‘Gubec beg’, u ‘Ruži na asfaltu’...?

- Da, mogu reći da mi je ova glazbeno-scenska forma posebno prirasla srcu, ali ima još neispričanih priča kojima se želim pozabaviti u skorije vrijeme.

Je li tajna vašeg pjevačkog talenta u šibenskim korijenima jer poznato je da svi Šibenčani znaju lipo pivat? Ili je svemu kriv otac?

- Cijelo djetinjstvo sam pjevušila uz ploče koje sam slušala i svi su primijetili da sam muzikalna na tatu. U mjuziklu se može pokazati više vještina, ali potrebno je održavati fizičku formu i pjevačku formu. Zato već godinama satove pjevanja i korekcije odrađujem s tatom. Naime, neophodno je potrebno da vokalna tehnika ostane pod kontrolom pedagoga pogotovo kad pjevate razne stilove, jer postoji opasnost da tehnika sklizne iz tračnica pa je potrebno da vas pedagog vrati u tračnice kako ne bi došlo do trajnih posljedica.

Tko su za vas najveće zvijezde mjuzikla? Sanjate li o karijeri na Broadwayu?

- Ne sanjam o Broadwayu, barem ne na način da bih tamo otišla, sanjam o njemu tako da tračak Broadwaya ostvarim u “Aplauz Teatru”. Nisam sigurna koji bih od mjuzikala izdvojila u ovom trenutku jer ih ima mnogo koji su vrijedni spomena, a od mojih favorita što se tiče zvijezda koje bih čak nazvala uzorima su svakako Ruthie Henshall, Kerry Ellis, Brian Stokes Mitchel, Raoul Esparza.

Primabalerina Vesna Butorac Blaće i Branko Blaće, poznati Gubec beg
Koja vam je uloga najdraža?


- Elisabeth iz “Djevojčice za žigicama” je moja najdraža uloga. Ona u meni budi sve moguće emocije i zato mi je izuzetno bliska.

Koju publiku očekujete na ‘Orašaru’ s obzirom na to da je mjuzikl vrlo atraktivna i omiljena forma koja brzo ulazi pod kožu i gotovo joj ne treba promocija?

- Mjuzikl je atraktivan gledateljima svih dobi, mi ga rado predstavljamo kao obiteljski mjuzikl, jer u njemu mogu uživati i odrasli i djeca, osobito ako su skloni maštanju. Jako bismo voljeli da nas posjeti i što više škola, jer smatramo da posjetom kazalištu zapravo djeca na zabavan način uče o važnosti i vrijednosti predstava.

Vjerujete li da će ‘Mjuzikl Orašar’ postati hrvatski izvozni kulturni proizvod?

- Stvarajući “Orašara” shvatili smo da bi bilo sjajno da prijeđe i granice Hrvatske pa smo tekst već preveli na engleski jezik. Jako bi nam bilo drago da nas podrži i Hrvatska turistička zajednica i da dobijemo priliku Orašara predstaviti na nekoj od europskih pozornica, no svjesni smo da je to veliki izazov. No, optimisti smo i nadamo se prilici da našeg Orašara odvedemo na put.

Marko, vi ste osnivač ‘Aplauz Teatra’. Jeste li željeli napraviti zdravu konkurenciju ‘Komediji’ ili...?

- Aplauz Teatar prije svega radi i radit će kvalitetne predstave, a oduvijek mi je bila želja baviti se kazalištem na drugačiji, moj način. Završio sam režiju na ADU i posao redatelja je kao stvoren za mene jer u njemu mogu izraziti svoju kreativnost koja je zapravo rezultat strasti s kojom radim sve vezano uz kazalište. Što se tiče kazališta Komedija, s njima smo u koprodukciji i do sada pripremali “Tuđe pjesme moji snovi” i “Djevojčicu sa žigicama”. Bio sam redatelj svih tih predstava tako da ih uopće ne doživljavam kao konkurenciju, više kao partnere, jer veći dio ansambla dolazi upravo iz Komedije.

Mjuzikl je forma za koju u Hrvatskoj ne postoji cjelovito obrazovanje. Izvođači su često ili akademski pjevači ili akademski glumci koji svojim talentom i trudom pokrivaju i ples i pjevanje i glumu, odnosno kompletne zahtjeve te glazbeno-scenske forme. Tijekom godina su se pojavili i izvođači koji svojom formalnom edukacijom ne dolaze iz umjetničkih škola, no svojim radom, voljom i talentom stekli su znanja za obavljanje svih segmenata mjuzikla. No, slična je situacija i u svijetu gdje su mnogi priznati izvođači “bez diplome”.

Je li ‘Orašar’ božićni dar osobi koju volite?

- Jako sam ponosan na “Orašara” jer je dugo nastajao i jer smo u njega i Lana i ja uložili iznimno puno truda i ljubavi, a veseli me vidjeti s kojim žarom cijeli ansambl marljivo vježba u ne baš jednostavnim uvjetima i jedva čekam premijeru da pokažemo gledateljima koliko je mašta važan i neodvojivi dio naših života. Naš je mjuzikl namijenjen svima jer osim univerzalne priče, vrhunski ansambl bit će doživljaj za sve uzraste. Nešto poput Disneyevih crtića.

Kako odabirete naslove koje pripremate?

- Biram naslove koji se meni kao redatelju rade. Uvijek nađeš temu koja te provocira ili koja je aktualna pa se s njome pozabaviš, a obično su to teme koje me zanimaju i kao umjetnika i kao producenta. Vizija “Aplauz Teatra” je privatno kazalište koje s jednakim uspjehom postavlja mjuzikle i dramske hit naslove kao i djela klasika, uz naglasak na izvođače. Što vrijedi dobar naslov ako ga nema tko igrati?

Pretpostavljam da niste imali raskošan budžet?


- Troškovi mjuzikla su usporedivi s troškovima operne produkcije. Mjuzikl zapošljava i glazbenike i glumce i plesače, te još mnogo osoblja. U predprodukciji autorski tim je znatno veći od tima dramske predstave, jer tu su koreograf, dirigent, korepetitori, vokalni pedagozi i zborovođe. Činjenica da sudjeluje zbor, naravno, povećava troškove kostima. Tu je i orkestar, a jedna uvijek skupa stvar za mjuzikle su mikrofoni odnosno popularne bubice. Ovdje dolazimo do bolne točke, jer sredstva koja dobivamo od grada Zagreba doista su skromna i nisu dostatna za ovako veliku i zahtjevnu produkciju. A mi smo samoodrživo kazalište…Kao i kod svakog privatnog poduzetništva rizici su veliki. Mi umjetnici često zanemarujemo brojke, a danas se više ništa ne može rješavati po sistemu “lako ćemo” pa se i od kazališta traži poslovno planiranje kao i u privatnoj firmi, u bilo kojoj djelatnosti. Privatna produkcija ne može sebi dopustiti financiranje projekta koji nije u stanju povratiti uloženo. Gledano iz pozicije popularizacije “off-teatra”, današnja publika rado podržava privatna kazališta svojim posjetima i izuzetno cijeni njihove napore.

javorka luetić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. studeni 2021 22:39