Lani, 19. veljače, iznenada je umro Đorđe Balašević. Ničija smrt u vrijeme korone nije me jače pogodila. Ne samo zato što sam ga volio, nego još više što sam mislio da se Balaševiću to naprosto ne može dogoditi.
Nekome tko živi po svom, s bradom od 19 dana, u starim rebatinkama, bez mature i fakulteta, izvan svih struja, bez jogginga i na vojvođanskoj spizi, a uvijek pobjeđuje s nekim kecom u rukavu, to se naprosto nije moglo dogoditi. Nažalost, dogodilo se.
Neki su tek tada shvatili da bolest koja je uspjela pokositi Balaševića, makar imunološki ranjivoga nakon srčane operacije, mora biti jako opasna.
Nakon Balaševićeva odlaska jasno se vidjelo ne samo koliko ga ljudi sluša i voli, nego i kakav je opus ostavio iza sebe. Njegovi stihovi najveći su izazov za tekstopisc...