Odbrojavanje je skoro pa završilo, pa će se tako u utorak naša Mia Dimšić popeti na spektakularnu pozornicu u Torinu i u prvoj polufinalnoj večeri sa skladbom “Guilty Pleasure” pokušati izboriti ulaznicu za finale.
Hoće li joj biti jednostavno? Teško da hoće; i sama Mia ističe kako je konkurencija ove godine prejaka, ni kladionice nisu baš na njezinoj strani, no unatoč tome Mia se ne da obeshrabriti, malo je reći kako je pozitivna, a intuicija joj govori da će sve biti dobro.
Ne sumnjamo da ste vrlo uzbuđeni uoči tako važnog nastupa, no svakako je važno i sačuvati određeni mir. Polazi li vam to za rukom, kako se rješavate pritiska koji je htjeli - ne htjeli uvijek prisutan kad su u pitanju ovako veliki nastupi?
- Jako sam uzbuđena, naravno, no jako je važan i taj unutarnji mir. Oko Eurosonga se uvijek javljaju neka intenzivna mišljenja, tako da ima dosta pritiska, a najbolji način za rješavanjem tog pritiska za mene znači biti sama sa sobom, odvojiti vrijeme u svakom danu za fokusiranje na svoje misli i na svoje osjećaje, to znači duboko udahnuti, malo meditirati i zahvaliti što sam uopće tu, što mogu raditi to što radim jer zahvalnost je za mene najvažniji mehanizam općenito u životu, a pogotovo u ovakvim trenucima.
Uvijek me nekako pročisti i pomogne mi. Naravno, pomažu jako puno i ljudi koji su oko mene, to su ljudi kojima vjerujem kao i oni meni, to su oni na koje se mogu osloniti, imamo ne samo suradnju, nego i prijateljstvo...
Emocija, fokus, energija...
Kladionice, društvene mreže, tekstovi uoči Eurosonga - koliko vas takve stvari opterećuju i pridajete li im uopće kakvu važnost?
- Jako sam distancirana od svega toga. Prvo zato što je u početku bilo toliko toga za obaviti, pa se, bez pretjerivanja, nisam stizala time i baviti...
A poslije..., tražila sam od svih da mi ništa ne govore, tako da ne znam koja sam trenutno na kladionici, znam da ih ima više, pa je to onda i jako konfuzno. Takve stvari ne bi trebale biti putokaz. Naravno, lijepo je čuti kad si narastao, nije lijepo čuti kad padneš i upravo zbog toga pokušavam to i ne znati jer mi to samo oduzima energiju koja mi je prijeko potrebna za druge stvari.
Mislim da se ne treba previše radovati ni kada porasteš na kladionici, niti potonuti ako padneš, jer ni jedno ni drugo ne mora imati veze sa stvarnom situacijom. Ono što će u konačnici presuditi jest taj dan, emocija u tom trenutku, taj fokus, ta energija...
To je jedino bitno. Sve što smo mogli smo napravili, dali smo sve od sebe, a sve ovo drugo nije u našoj kontroli.
Rekli ste kako se o plasmanu trudite ne razmišljati, te da ćete nastojati uživati u svemu...Govori li vam ipak nešto vaš instinkt, neki unutarnji glas, hoćete li ući u finale?
- Instinkt mi govori da je sve u redu... i to je najvažnije.
Osjećam mir koji je uvijek tu i ispod svog vanjskog pritiska i poneke “žute minute”, koja nas svih ponekad uhvati. Unutarnji mir je tu i ne napušta me otkako sam se prijavila na Doru. Baš sam nekako znala da je došao pravi trenutak, i da, koji god bude ishod, ovo je jako pozitivno iskustvo za mene. A znam kako intuicija ne laže, čak i ako plasman ne bude dobar, ovo iskustvo je ono što sam trebala sada proći u životu.
Vaš nastup bit će scenski nešto drukčiji, styling također... Recite nam sve o nastupu, što ste pripremili...
- Vrijeme mi je bilo ispunjeno pripremama, ponekad od jutra do mraka, nisam se ni okrenila, a već smo u Torinu i jedva čekam popeti se na tu prekrasnu pozornicu i nastupiti. Sve će biti drukčije nego na Dori; od scenskog i stilskog, kao i audiovizualnog dijela.
Drago mi je što pripremamo nešto novo, da ipak pjesmi damo novu, dodatnu dimenziju. Koreografiju je radio Igor Barberić, imamo proširenu priču, pa će tako sa mnom na sceni biti dva plesača i plesačica i svi zajedno nastojat ćemo dočarati tu emotivnu priču pjesme.
Jedan dio pjesme pjevamo na hrvatskom jeziku, to odobrenje smo neko vrijeme i čekali, budući je hrvatska verzija naknadno nastala, no na koncu nam je to talijanska televizija odobrila, što nam je naravno, jako drago.
Obožava talijansku pjesmu
Iza vas su nastupi diljem Europe, koliko su vam oni pomogli uoči završne priredbe?
- Da i jako sam zahvalna na tome. Imala sam nastupe u Londonu, Amsterdamu, Tel Avivu, Madridu i to bih preporučila svim našim izvođačima koji ubuduće budu predstavljali Hrvatsku na Eurongu.
To je prilika da dobijemo mali preview kako će izgledati Eurosong, a ono što je najvažnije upoznaš mnogo ljudi, izvođača, ostvariš mnoge kontakte, čuješ kako oni promišljaju, što i jest najveća poanta cijele ove priče.
Jeste li tražili neke savjete, naputke od bivšeg izvođača Eurosonga, odnosno koji je najdojmljivija preporuka koju ste dobili vezano za Eurosong?
- Čula sam se s dosta naših predstavnika, a ono što bih izdvojila, da su mi svi, ali baš svi poručili istu stvar; rekli su mi - uživaj!...
I doista taj savjet se trudim najviše primiti k srcu. Nastojim uživati u svakom trenutku, jer sve to tako brzo prolazi, mi smo sad već u Torinu nekoliko dana, a čini mi se kao da smo jučer došli, imam osjećaj kako se neću ni okrenuti, a već ću biti doma.
Tko su po vašem mišljenju glavni favorit, jeste li do sada bili uspješni po pitanju prognoziranja pobjednika?
- Italija je zasluženo favorit, obožavam njihovu pjesmu od samog starta i stalno je slušam. Također, jako mi se sviđa Švedska, Nizozemska, Armenija, Portugal...
Ove godine ima jako puno dobrih pjesama i čast mi je biti dio ove set liste. A što se tiče prognoziranja pobjednika, nikad nisam bila baš dobra u tome...
Koja je vama najdraža naša pjesma s kojom smo putovali na Eurosong?
- “Kada zaspu anđeli”, Gorana Karana, možda zato što je to jedna od mojih prvih uspomena vezanih uz Eurosong.