StoryEditorOCM
ShowbizYURI IZ ST!ILLNESS-a

Sigurno znate Ivanove pjesme, ali njegov život je daleko od zvjezdanog, jer i njemu tako paše: on ribari i planinari, prao je suđe i zidao tuš kade! Ovo je njegova priča

Piše Ivana Kapetanović
29. studenog 2022. - 13:56

Sve što znam o životu je... da trenutno čitate intervju s Ivanom Jurićem Yurijem, frontmenom kultnog splitskog benda ST!LLNESS, glazbenikom, piscem, svestranim umjetnikom, ali i meštrom, ribarom i šumskim čovjekom.

ST!LLNESS je svoj prvi album "Sve Što Znam O Životu Je... Odabrao Đelo Hadžiselimović" objavio prije 15 godina, a od zadnjeg albuma "S.T.I.-.L.L.N.E.S.S." prošlo je dugih 10 godina. U svom stilu, nakon cijelog desetljeća, sada su objavili svoj četvrti album „Kocka je okrugla”.

Ivan Jurić i na ovom albumu potpisuje većinu pjesama, dok glazbu i aranžmane zajednički potpisuje cijeli bend. ST!LLNESS na ovom albumu čine Mario Validžić (bubanj), Krunoslav Kobeščak (perkusije), Marko Pinjuh (bas gitara), Ante Ljubičić (gitara i programiranje), Ognjen Zečević (klavijature, ritam gitare, programiranje, synth i sampleovi) i Ivan Jurić (tekst, vokali, programiranje, sampleovi i synth).

image
Kristijan Smok


Kao gosti na albumu pojavljuju se zanimljiva imena kao što su Davor Vrdoljak (DJ Venom), šibenski rep bend HRAM, Aleksandar Antić (TBF), Davor Barišić Dado i Sara Renar.

Kroz sva tri albuma poznati su po svojim moćnim tekstovima u kojima se može čuti od oštrih kritika društva i politike do dubokih emocija i introspektivnih stanja s kojima se većina može poistovjetiti. Dobili su i „titulu” koncertne atrakcije zbog svojih energičnih nastupa na koncertima kojih je bilo preko 500 diljem regije.

Sve o albumu, umjetnosti, meštarskim zanatima, besparici, obiteljskim uspomenama, didovima, ribanju i planinarenju, ali i sve što sada zna o životu, nakon 10 godina pauze, Yuri je s nama rado podijelio.

Izdali ste 4. album nakon 10 godina. Što vas je spriječilo da ga izdate ranije?

Zatvoreni krug - radi za novac da pokriješ egzistencijalna pitanja. Kad se tome malo približiš ostane ti vrlo malo energije i vrimena da ga pokloniš najbližima i onda za umjetnost na kraju nema para ili vrimena, a vrlo često fali jednog i drugog. Uz to ti se događaju stvari kao i svakom živom čoviku: obiteljski i poslovni usponi i padovi koji materijalno, emocionalno, psihički i energetski utječu na tebe ka čovika i umjetnika. Kad sve zbrojiš i oduzmeš, prođe deset godina ka da se nisi ni zavrtija oko vlastite osi. Ukratko rečeno: robovanje pokušajima da se izborimo s neimaštinom i ubrzanim protokom vrimena.

Kad poslušaš album osjećaj je kao da ste samo nastavili gdje ste stali prije 10 godina, klasičan “St!llness”, nadogradnja na stari… Čini li se i tebi tako? Jeste li imali strah da ćete podbaciti ili se totalno promijeniti?

Meni se u vezi albuma još uvik ne čini ništa. Triba mi proć vrimena da ga ne slušan tehnički. Triba mi vremenski odmak da vidin jel posta dobar soundtrack svog vrimena. Dug je to komad vrimena i bija je na mahove poprilično težak. Mislin da smo uspili muzikom, atmosferom i tehničom izvedbom svakoj pismi udahnit dušu i pomoć im da svaka od njih ispriča svoju priču. Uz to sve skupa da i zajedno na albumu zaokružuju kompaktnu nerazdvojivu cjelinu. Sritan san zbog toga. Ima san samo strah da se nikad neće snimit s obzirom na brzi protok tih deset godina i sve životne turbulencije koje su nam donile. Ni o čemu drugom, osim kako da to najbolje moguće napravimo, u vezi albuma nisan baš ni razmišlja.

image
Kristijan Smok


Objasni nam ime albuma „Kocka je okrugla“...

Ime otprilike znači da je apsolutno sve u svakom trenutku jednako moguće i nemoguće. Na rubu je zdrave pameti, prirode i kulture, sna i jave. Na rubu takozvanog "stvarnog života" i umjetnosti di može u svakom trenutku prevagnit bilo šta. Ovisi o svakom od nas individualno šta dolivamo u umjetnost (bilo vlastitu ili nečiju "tuđu" koju percipiramo i konzumiramo), vlastiti život, svoju bližu okolinu, čitav svijet oko sebe, ali i u samog sebe. Takav period života opisuje, takvo je ime albuma, umjetnost je sama po sebi takva, a i takozvani "stvarni život" je po mom iskustvu takav.

Prvi album ST!LLNESSA se zove "Sve Što Znam O Životu Je... Odabrao Đelo Hadžiselimović", jesi li u ovih 10 godina upoznao “novog Đelu” i što si naučio u ovih 10 godina u odnosu na tada?

Od zadnjeg albuma je prošlo deset, a od prvog čak 15 godina. Reka bi da san ista duša, malo iskorigirana ličnost i potpuno drugačiji sudionik u ulogama uvjetovanih društvom.

Koji su sad planovi sa St!llnessom, imate li želju opet žariti i paliti koncertnim dvoranama i pozornicama? Ipak ste imali epitet “koncertne atrakcije”.

Planovi uvelike ovise o našim egzistencijalnim pitanjima. Želja, volja i vatra u nama nikad nije bila upitna. Za epitet koncertne atrakcije smo jako zahvalni i pretpostavljan da upravo oni koji su nam ga dali znaju da nije sam pao s neba već je rezultat procesa u kojem se ta želja, volja i strast dugotrajnim napornim i sustavnim radom pretvaraju u finalni rezultat našeg zajedničkog proživljavanja i uživanja u umjetnosti skupa s publikom. Možda koncert 02.02. u Zagrebu doda koju jednostavniju rečenicu u odgovor na ovo pitanje.

image
Josko Ponoš/Cropix


Nema gdje niste nastupali, koja te sjećanja vežu uz koncerte? Neke posebne emocije, anegdote?

Ufff… Bija je jedan koncert u Zagrebu za 15 ljudi u sali koja prima skoro iljadu. Svirali smo ka da smo na punom stadionu. Pošto je svirka bila humanitarnog karaktera, stavija san na binu teku s tekstovima da se svi upišu i poklonili smo im upad na našu promociju albuma nekoliko miseci posli.

Dirnili su nas šta su podržali akciju, ulili svoju energiju i srčano divljali unatoč potpuno praznom prostoru. U potpunoj suprotnosti s tim mi je u sjećanju osta pun trg u Novom Sadu, di smo svirali s bendom Kultur Shock. Nikad nisan vidija da toliko velika količina ljudi tako pozitivno i energično reagira na našu svirku. Isto je bilo i na jednom festivalu u Njemačkoj. Tamo smo bili s našim kolegama iz benda Bamwise, s kojima dilimo neke članove.

Manje ljudi, ali isto ispunjeno u odnosu na kapacitet prostora i masu jaka reakcija. U jednom momentu koncerta san pita ljude koliko njih razumi naš jezik i kad san vidija samo dvi-tri ruke u zraku svatija san da je ta muzika koju sviramo i energija koju izmjenjujemo s ljudima univerzalni jezik i poprilično jasan način komunikacije bez obzira na jezično nerazumijevanje. Nešto slično smo doživili i u Prizrenu. U Splitu smo u jednom klubu svirali prvi koncert za koji se tamo naplaćivala karta ikad. Rasprodali smo taj koncert. Vrh. Previše je uspomena različitog karaktera i razloga za izdvajat.

U tekstovima imaš morskih motiva, političkih, filozofskih, financijskih, umjetničkih, moralnih, čak i vjerskih/religioznih, tu i tamo Boga spomeneš, ima i psihologije, sociologije, introspekcije, emocija, raznih stanja, kritike društva, rata… Od svega navedenog i dalje uspiješ napravit odličnu smislenu cjelinu, i uspiješ sve reći…

Valjda da. Ne razmišljan baš o tome toliko objektivno. Niti mogu. Meni je to zapravo nemoguće trezveno sagledat potpuno odvojen od toga. Jedino bi ovo "vjersko-religiozno" nazva univerzalno "duhovno" jer se tako nazvano odnosi na individualnu razinu. U tekstovima je sve šta je i u mom životu izvanka, iznutra i u relaciji.

Sve moje radosti, borbe, žalosti, uživanja, uspjesi i posrtaji i svi izvanjski utjecaji ili pokušaji, nadanja i maštanja. I to je to. Ja san tu maksimalno posvećen tome da sam sebi bar donekle to razjasnim i živin s tim uz trud da mi bude šta bolje u životu i da budem šta bolji od jučerašnje verzije samog sebe.

Kako prema samom sebi tako i prema svima drugima. I tako dan po dan. Privatno, ka umjetnik ili na bilo kojem drugom životnom planu ili poslu. Ako san uspija tebi ili još šire to približit ili bilo koga, osim samog sebe, motivirat za isto, to se onda samo može dodat na onu hrpicu uspjeha i radosti u nadi da će prevladat na klackalici sa suprotnostima.

image
Josko Ponoš/Cropix

Vrhunski si liričar, koliko ti treba da napišeš tekst? Je li to samo izađe ili prepravljaš “sto puta” dok ne dođeš do konačne verzije i te tvoje savršene igre riječima?

Hvala ti na komplimentu. Zaista, od srca hvala. Viruj mi da od otprilike sto službeno objavljenih pisama, plus nek radovi za filmove i predstave i uz još neobjavljenu zbirku pisane poezije ni za jednu ne mogu reć da je nastala na isti način ili istim postupkom/procesom ka ona druga.

Mislin da čak ne bi ni volija da postoji točan, odnosno jedinstven, odgovor na ovo pitanje jer bi to onda značilo da su teme, procesi, događaji, emocije i sve ostalo šta utječe na te pisme zapravo na neki način klonirani. Izgubile bi tu magičnu iluziju jedinstvenosti.

Kažen iluziju jer zapravo nisan siguran postoje li paterni po kojima se nešto odvija u meni prilikom stvaranja, ali san pomiren s činjenicom da ih ne raspoznajem jer mi to ostavlja prostor da radin dalje u području realizacije umjetnosti. Neke paterne u svakodnevnom životu raspoznajem i trudim se ne ponavljat svoju reakciju na njih i ne dodavat im važnosti u umjetničkom stvaranju.

Tekstovi su i dalje radikalni, jesi li imao ikad ikakvih problema radi toga?

Za neke tekstove se može reć da su radikalni onoliko koliko su radikalne same teme, događaji ili doživljaji koje opisuju. Ni manje ni više. Imali smo nekoliko profesionalnih poteškoća u smislu cenzure i zatvaranja vrata prema nekim poslovnim mogućnostima. Ima san i privatno bizarnih neugodnih situacija, koje bi najrađe zaboravija da ikako mogu. 

Ljudi često ne kuže da je to umjetnost. Pisma. A ko piva zlo ne misli. Reagiraju na to ne razmišljajući kako je autoru bilo proživit neke događaje ili osjećaje koje pisma opisuje. Poslušaj zadnju pismu kako kaže: „...ja san protočni bojler misli i energije...” i siti se kako funkcionira protočni bojler. Da bi ti da toplu vodu prvenstveno mora bit spojen na dotok ladne vode i na struju. Volija bi da mi se u tim aspektima ništa slično ni ne ponovi, ako je ikako moguće. Ne bi volija da mi mozak pamti takve reakcije i veže ih uz umjetnost misleći da je ona kriva za to.

image
Josko Ponoš/Cropix

Niste se nikad obogatili od St!llnessa, zaradili, dapače, samo ste potrošili, ali i dalje ne odustaješ od ljubavi prema mjuzi...

Ne samo mjuzi, već umjetnosti generalno. Mogu reć da mi je umjetnost spasila život. Spasila, ispunila i promijenila na bolje. Ne samo kao povremeni rezultati u smislu napisanih i snimljenih pisama, fotografija, videa, izrađenih lustera i skulpturica, ispunjenih nastupa ili čega već… već svaka sekunda života koju san posvetija pravljenju umjetnosti je terapija i čisto zlato. Nije svaka bila baš komforna zona, ali kad se osvrnem, vidin pozitivne rezultate.

Umjetnost me spasila od loših misli i nihilizma. Svakodnevno se trudin u sve šta radin unit mali ukrasni dodatak ili zabavni trenutak. Malo estetike, mistike i zabave. Malo onoga šta zajedničkim imenom zovemo umjetnost. Čak i kad se bavim ovim preživljavačkim i suhoparnim tehničim poslovima dodajen djelić umjetnosti ili se ka malo dite pravin da se igram ne bi li sam sebi proda priču da je i to umjetnički proces pa da mi bude lakše radit.

Da lakše zaboravin da živin u sustavu di me se često tretira ka da san samo rob ili roba. Da zaboravin tuge s kojima se suočavan iznutra. Da proslavin radosti i naglasim ih. Umjetnost je moj bijeg od surovih okolnosti izvan mene i distrakcija od dodavanja energije vlastitim “lošostima” unutar sebe s kojima se pokušavan izborit. Alat za rad na sebi, štit od negativnosti te boje, melodija i ritam dodane sivoj i monotonoj realnosti.

Koliko je iritantno ili frustrirajuće što često od “alternativne” umjetnosti ne možeš živjeti, bar kod nas? Konkretno u tvom slučaju radiš sto poslova da bi imao novaca za umjetnost, a onda na kraju dana nemaš snage ni vremena biti umjetnik...

Ovaj medij jednostavno nema dovoljno stranica, niti san ja dovoljno maštovit i elokventan umjetnik da ti opišen količinu i intenzitet te frustracije. Baš je upitno koliko ću imat snage pretvarat se sam sebi da je to iole izdrživo. Ne iden sve mlađi i jači, nažalost. U prvom redu me podosta frustrira ta kategorija takozvane "alternative", u koju smo često svrstani kao bend i ponekad ja sam kao pojedinac.

Pari mi se ka ladica za sve one za koje se misli da su nesposobni bit fokusirani na jedan jasno definiran žanr. Dosta puta ljudima nije jasno da naše šaranje po žanrovima služi tome da šta detaljnije opišemo atmosferu ili emociju određene teme za pismu. Masu različitih tema, atmosfera i emocija rezultira tim da se upotrebljavaju svi mogući dostupni alati, odnosno žanrovi, za opisati ih šta kvalitetnije i šta je moguće detaljnije.

Ka šta vizualna umjetnost nije samo skup jasnih linija koje definiraju rubove objekata već i njihove boje, sjene, kontrasti, kompozicija, perspektiva i sve ostalo u pokušaju opisivanja svega vidljivim okom… tako i muzika ima svoje aspekte kojima opisuje, odnosno oboji, protok vrimena, donekle mu definira ritam i prenese emocije svojim alatima.

Ponekad paranoiziran da nas se namjerno svrstava u alternativu da bi vječno ostali u tom krugu, iz kojeg nikako ne isplivamo kao nešto relevantno, dok se ne umorimo i odustanemo od svega. Da ne filozofiran više nego već  jesan… naš bubnjar Vale bi ti reka: "mi sviramo muziku". A konkretniji i jednostavniji odgovor na pitanje je već u prvoj rečenici: Jako je iritantno i frustrirajuće.

Iako u stihovima ima kritike društvu, u njima i dalje ima nade, optimizma, vjere, ljubavi… Jesi li vječni optimist koji vjeruje u bolje sutra, iako ti se ovo danas ne sviđa?

Nadu i optimizam pokušavan prodat sam sebi kao "umjetnik" onom "običnom" sebi koji se hrva sa svakodnevicom. To radin da i sam ne bi upa u sivilo, tupilo i monotoniju. I da ga ne bi širija dalje oko sebe. Gurneš balun, trčiš za njin i moliš se višim silama za zdravlje, dug život i šta manje namjernih pokušaja izvanjskih loših utjecaja, uklizavanja i otimanja baluna i energije.

Imate “problema” što vaše pjesme ne dožive radijski hype i ulazak u eter, dok se neki drugi pak ne prestaju vrtiti. Kako to komentiraš?

Nisan službeni medijski stručnjak, ali znan dosta o tome kao umjetnik i sudionik te kao osoba koja se akademski obrazovala na tom području, ali ne mogu donosit jasne sudove o tome niti to na ovaj način komentirat. Pogotovo ne mogu bit objektivan u uspoređivanju kvalitete svog rada s radom drugih ljudi.

Valjda je točan ili logičan odgovor na ovo pitanje da svaki medij ima svoje vlasnike i urednike koji imaju vlastiti osobni ukus, motive, želje, interes, ideje i projekcije pa se onda ti mediji i njihov program ravnaju po tim stavkama. Kao i mi sami u stvaranju vlastite umjetnosti kao svog medija za izražavanje. Ili drugačije rečeno: zdravo je pomirit se s tim da neki ljudi ne podržavaju tvoj rad bez obzira na tvoju kvalitetu ili njihove motive, interes i razloge. Radije bi se koncentrira na one koji vole to šta radimo i pronalaženje još takvih.

image
Kristijan Smok

Često si na Visu, jedno si vrijeme i živio tamo, što si sve točno radio?

Radija san u turizmu i ugostiteljstvu u sezonama i jednu zimu san dosta vrimena provea u građevinskim poslovima. Od konobarenja, pomoći u kuhinji, pripreme hotelskih doručaka, kao perač suđa, preko vođenja gostiju na izlete do keramičarskih poslova, uređivanja vrtova, sitnih majstorskih popravaka, pituravanja, zidanja tuš kada, spajanja odvoda, pomoći u poljoprivrednim poslovima, postavljanja laminata, restauracija starih kamenih kuća, pomoćnih građevinskih radova, spajanje i montaža namještaja i kuhinja i da ne nabrajan dalje po principu "usta moja hvalite me".

Privatno san radija na umjetnosti, albumima ST!LLNESS-a i Banana Zvuka, zbirci poezije, izrađiva lustere od palmi, šeta po prirodi, iša na ribe i na lignje, meditira, pliva...svašta... Zašto? Pa uglavnom za novac da mi omogući puku egzistenciju i ovo privatno za svoju dušu, inspiraciju te mentalno i fizičko zdravlje i konstantno napredovanje u umjetnosti i privatno. Dodatni motiv prezimljavanja je da za vrime zaključavanja svita ne buden u gradskoj civilizaciji, koja je bez kulturnih događanja i okupljanja ljudi ka obični mravinjak, već da buden šta više u prirodi.

Kakav je život na otoku i viška zima?

Ako znaš šta želiš radit i imaš uvjete za to, može bit dosta dobra. Šta bolji uvjeti, to bolji rezultati. Koliko para, toliko muzike. Mir i tišina su intenzivno glasni, a ljepota i povremena surovost velikog dijela netaknute prirode je kristalno jasna. Sve ostalo je kako si napraviš ili koliko mogućnosti i sredstava imaš. Samodisciplina je isto dobra za prezimljavanje zime. Pogotovo kad živiš sam i ravnaš se samo po sebi, svojim mogućnostima i zadanim uvjetima.

Slobodno vrijeme voliš provoditi na moru, ići na ribe... isto kao i biti u šumi… Što ti to predstavlja? Koliko te priroda inspirira za pjesme?

More i šumu, odnosno planine, volin podjednako. Bitno da san šta dalje od svih i svega. Sa šta bližin, užim krugom ljudi ili sam. Civilizacija je super u segmentu di su alati za muziku i umjetnost, razglasi, festivali, studija, kazališta, klubovi i to. Sve ostalo mi je "nj". Ić na ribe i plovit mi predstavlja poveznicu s muškim dijelom familije.

S ocem san uspija ić samo jednom, tako nam se namistilo. S njim me povezuju kabeli, tehnika, zvučnici, meštarski alati i zanati s kojima smo radili namještaj i poslove oko kuće. Al stari je na kraju kupija brod i ostavija ga u nasljeđe. S didon bi cilo djetinjstvo iša na ribe. Prvo bi kraj izvora vode na Kosici isprid Salonita uvatili kozice za ješku pa na vesla do isprid Lore na girice. Zauvik pamtin jedan dan kad nas je tako dobro išlo da je bija princip “koliko nadivenih, udica toliko girica”. Išli smo kroz Vranjic s punin kesama, svi su mi govorili "bravo mali".

image
Josko Ponoš/Cropix

Njih već dugo nema i koristin svaku priliku da isplovin kad god mogu. U spomen, ali i za neki osobni gušt. Znan ić sam, s prijateljima, ekipom, kako god. Oplovija san dosta srednjeg Jadrana solo. Kad god dopušta vrime i iman za gorivo, ja samo tražin povod, društvo ili izgovor da iden. Samo šta je to sve skupa skupo. Osim nešto muzičke opreme i par kompjutera, sve šta san ima i zaradija, san spiska na brod. Da ga zadržin i očuvan koliko god mogu. Da uvik pokrivan troškove. Ode sve na muziku, brod, meštarske alate i planinarsku opremu.

To mi je poveznica s drugom linijom. Dida u Medovom Docu, odakle mi je mater, me uvik vodija po šumi pilat drva ili obnavljat međe, suhozide. Dosta me pušta i da sam pičin pošto san tamo zna provodit puno vrimena u ranom djetinjstvu. On je bija kamenoklesar i zidar po zanatu, ali veliki prirodnjak. Ujak, njegov stariji sin, me je prvi put vodija na planinarenje na Vilinjak, brdo kraj sela. Ka jučer se sićan pogleda s vrha na Imotsko polje i oba jezera. Bilo mi je oko 6 godina.

Taman prije osnovne škole. Posli toga san sam uspenja Glavicu i Orljaču s drugih strana sela i tako je krenilo. I za to san koristija svaku priliku. Učlanija se u izviđače. Kasnije u planinare i kao suradnik gorskih spašavatelja. Sve samo da iman izliku ić. Iša san i s raznim ekipama van institucija i na kraju završija tako da i dan danas oden sam ili s pasom.

To mi je malo lakše nego plovit, samo i isključivo zato jer  iziskuje manje para i može se po lošijim vremenski uvjetima ako imaš cilj na kojem te čeka peć na drva. Samo složiš kući sendvu i tvrdo kuvano jaje, bocu-dvi vode i ajmo. Jedno i drugo podjednako volin i pičin kad god mogu. Mislin da priroda nije toliko inspiracija već okidač za ispuštanje nakupljenog. Prijeko potriban okidač i katalizator za doć sebi.

Što još želiš u životu, osim da se dogodi “Prvi svjetski mir”?

Isto šta i svaki prosječan utopist koji drži do toga: Da ga, kad se desi, doživim i proživim u ljubavi, zdravlju, sreći, blagostanju i obilju, u umjetničkim procesima i društvu dobrih duša sa šta više putovanja po svitu do kraja svog dugog i ispunjenog života.:)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. veljača 2023 22:03