Treba vam neko vrijeme da dokučite na koju će stranu “Metropolitanci” krenuti osim – po scenariju – u fiktivno naselje Vrtovec, gdje politika usred pandemije i nakon potresa doseli stanovnike iz strogog centra Zagreba, čiji stanovi su srušeni. I tu dolazi do sraza sa starosjediocima...
Prva epizoda počela je dojmljivo: pečenom svinjskom glavom u krupnom planu. Na pladnju je nosi vlasnik restorana “Čardak”, lokalni drmator Josip Pavić (Dejan Aćimović), do stola za kojim ga čeka gradonačelnik (Goran Grgić). Polumrak je, njih dvojica konspirativno razgovaraju i odmah vidiš da su ušemljeni: “Moji euri više nisu dovoljno dobri?”, pita Pavić koji inače iznajmljuje i POS-ove stanove. Sad u iste zgrade dolaze novi stanari, a s njima i nova prilika za sumnjiv nekretninski biznis.
U tim izvanrednim okolnostima zameću se sukobi, najviše između zubara Petra (Rene Bitorajac) i Pavića. Dok Petar želi u naselju mir i sklad, doimajući se poput Georgea Baileyja iz Caprina ”Divnog života”, Pavić grabi svaku priliku za brzo bogaćenje i zapravo mu je ambicija da bude vlasnik svega, poput zlog tajkuna Henryja F. Pottera u istom filmu.
”Metropolitanci”, uostalom, imaju stanovitih bajkovitih elemenata – Vrtovec je, ne samo zato jer je izmišljen, po mnogo čemu nestvarno mjesto u vrlo stvarnosnom kontekstu, pa su doista mogli krenuti putem Caprina klasika, prema katarzičnoj pobjedi dobra nad zlim, čak i bez miješanja nadnaravnih sila.
A opet, ova serija nosi u sebi i sjeme koje bi moglo proklijati u nešto poput raspleta Grlićeva filma “Karaula”, komedije koja nakon velikog preokreta završava masakrom, jer i za to ima potencijala.
Naravno, po dosad viđenih deset epizoda (preostalo ih je još četiri u prvoj sezoni), nijedan od ta dva filma nećemo ovdje gledati.
Bez zaoštravanja
Autor, koscenarist i redatelj “Metropolitanaca”, Dario Vince, očito je naumio napraviti laganu, “feelgood” seriju koja će, istina, intrigirati svojim vezama s vrlo aktualnom stvarnošću, ali neće kritički zaoštravati nijedan njezin oštri brid, niti će vas prvoloptaški nasmijavati.
Možda iz toga proistječe razmimoilaženje s očekivanjima nezadovoljnog dijela publike nakon početka ove serije, suočene u istom terminu s reality atrakcijama na konkurentskim nacionalnim televizijama.
Temeljni ton “Metropolitancima” udaren je već u izvrsnom uvodnom songu Srđana Gulića Gula, “Ja bum tu” – trenutak ljudskosti i topline u trenutku katastrofe, ono kad se “zrušil celi svet”, a ti zaključiš da ti je nečiji zagrljaj skoz ugodno “mesto za umret”.
A “celi svet” kao da je smješten u Vrtovec, rubni metropolski “lonac za taljenje” svih zamislivih karaktera i situacija “iz susjedstva”, a odatle i toliko uloga – osamdesetak. Očekivao bi čovjek da će morati voditi bilješke kako bi upratio sve njihove relacije, ali priča je zapravo izložena vrlo pregledno, a Igor Šeregi (“Bitange i princeze”, “ZG80”) režirao ju je elegantno, bez ikakvih “artističkih” ekscesa, ekstremnih kadriranja... Reklo bi se – neopterećeno, u funkciji priče.
Kao novinar dobio sam prvih sedam epizoda na ogled prije emitiranja i od gušta sam “bindžao”. Bez napora, uz poneku pauzu, odgledati ih u jednom danu – dovoljan je kompliment ekipi ovog ambicioznog projekta.
Kad je već toliko likova, forte serije bi morao biti u glumačkoj postavi, a ona je doista reprezentativna. Uloga Pavića na Aćimovića se savršeno lijepi već u spomenutoj prvoj sceni i on dalje kao lik samo još “bubri”, Bitorajac kao drugi glavni lik nije toliko upečatljiv, ali zanimljivo ga je gledati kao “normalnjaka”, nakon što smo ga se nagledali u serijskim TV komedijama ili kao izrazitog negativca u nizu filmova.
Dobar glumački špil
Kad u seriju uđu Ksenija Marinković kao vlasnica “salona za masažu” i Siniša Popović kao umirovljeni policijski inspektor, sada “izaslanik” nevidljivog zločinačkog šefa Muse (koji bi, slutim, poput neke inačice Keysera Sözea, mogao biti i on osobno), sve odmah živne.
To nije samo njihova zasluga, ima nešto i u scenarističkom profiliranju likova, a ovi su među “karizmatičnijima”.
No, svakako bih iz debeloga glumačkog “špila” izvukao još neke posebno dobre uloge. Mladi Roko Sikavica (upoznali smo ga kao dijete u RTL-ovoj “Ruži vjetrova”) sjajan je kao Pavićev sin, onaj koji je najviše na ćaću, vlasnik kladionice, predstavnik kapitala u Mjesnom odboru.
Sikavica ima potencijala izrasti u jednog od prvaka hrvatskoga glumišta, vrijeme i talent su na njegovoj strani. Ovdje, kao preslikan iz života, nevjerojatno je prirodan. Bilo da je to na sastanku odbora ili u dijalogu s također izvrsnim Vickom Bilandžićem koji glumi kockarskog ovisnika Roka Bilića, Pavićeva posilnog u dužničkom ropstvu, jako dobro balansirajući između ljigavosti, lukavost i snishodljivosti.
Linda Begonja kao Pavićeva supruga pridružuje se ovom nizu posebno zanimljivih uloga, a veteranka Ljubica Jović doista je prava primadona, koja i u 86. godini pokazuje zavidnu glumačku energiju i k tome izvrsno izgleda. Osobito u njezinom slučaju, casting je bio savršen.
Neka se ne uvrijedi ostatak glumačke ekipe, ovdje sam istaknuo samo svoje favorite, a ima tu još fino i napisanih i odglumljenih uloga. Teško ih je sve i kritički apsolvirati, pa začuđuje kako je zapravo suvereno čitav taj glumački zbor posložen i vođen, i scenaristički i redateljski.
Ok, ima u “Metropolitancima” i nekih suvišaka. “Misteriji” mucica u prvoj epizodi i “divovskog štakora”, odnosno nutrije nešto kasnije nisu osobito funkcionalni, rekao bih da su suvišni, doimaju se ko iz nekog dječjeg filma iz serijala o Koku.
Naći će se još nekih “zapleta” i likova bez kojih je serija mogla, a dobila bi na konzistentnosti radnje i odnosa među njima.
Ali mene već sada svejedno zanima što slijedi – ne samo do kraja prve, već i u najavljenoj drugoj sezoni. Moglo bi se to sasvim dobro posložiti do kraja.
