Marinku Biškiću i njegovu bandu “Narodno blago” pripada kultna pozicija u urbanim legendama na splitskoj alter rock sceni, unatoč tome što iza sebe u 80-ima i 90-ima nisu imali dugosvirajući album.
O tome kako se dogodilo da su im se “zvijezde posložile” tek prije dvije godine, kada su tijekom druženja sa starim prijateljem i nekadašnjim članom “Narodnog blaga” Nenom Belanom odlučili uvježbati materijal od starih i novih pjesama, pronaći izdavača i tako u poznim punkerskim godinama izdati album, kazivao nam je sam Fon Biskich, pjevač grupe, splitski poduzetnik znan i kao “kralj začina”.
Album se u prodaji našao ovog petka. Kakvo je raspoloženje u bandu?
- Odlično, moglo bi se to nazvati i početničkim uzbuđenjem. Nama trojici u bandu je ovo prvi pravi projekt, Hrepa i Hajcok imaju već dosta profesionalnog iskustva iza sebe. Ušli smo u ovu priču da bismo svirali iz gušta, bez ikakvih pretenzija i velikih planova.
Tko je sve prije Lukyja čuo album i pomagao vam savjetima? Pretpostavljam da je kroz studio u protekle dvije godine prošla cijela splitska scena.
- Presudna osoba koja je usmjerila moje bavljenje glazbom i rane godine jest Neno Belan. Išli smo zajedno u školu, zajedno osnivali bandove “Narodno blago” i “Đavole”. Zadnjih godina glavni oslonac u radu na ovom albumu mi je bio Branko Vuljan, naš gitarist i aranžer. On je filtrirao sve pjesme i dao im onaj pečat da zvuče ovako kako zvuče. Finalnu patinu zvuku banda ipak je dao Luky, snimali smo sve instrumente uživo, bio je rigorozan u odabiru pjesama tih devet mjeseci.
Koliko su pjesme s albuma stare? Osjeća se da neke datiraju još s početka 80-ih, a neke su i friške?
- Pjesmu “Rano ujutro” smo svirali još ‘79., to je još iz faze “Narodnog blaga” dok sam bio s Belanom u bandu. Neke pjesme iz tog razdoblja su na mene ostavile traga, zato sam ih morao snimiti. Htjeli smo da svaka pjesma ima melodičnost, ali i žestinu. Među najnovijima na albumu su pjesme “24 sata” i “U sredini”.
Malo je predvidljivo da ste za prvi singl odabrali obradu starog dalmatinskog klasika “Vratija se Šime”, koja ne daje uvid u kompletni materijal albuma.
- Ma da, slažem se donekle, ali mislim da je napravljena kvalitetno. Poslušali su je Arsen i Kalogjerina nasljednica – gospođa Ljupka Dimitrovska – oboje su bili zadovoljni kako je ispala. Osim nje, obradili smo jednu prekrasnu napolitansku pjesmu iz 50-ih. Nazvali smo je “Bambino”, a u originalu joj je naslov “Guaglione”. Kad se vraćam s posla iz Solina prema Splitu i padne mi život, osjetim pad energije – pustim tu stvar i odmah napunim baterije.
Neki će punkeri čistunci za vašu glazbu reći da je malo premekana, te da uopće ne pripada punk žanru.
- Neki bandovi koji sviraju na sjeveru i rade tvrđu glazbu ne mogu baš uloviti ovaj naš “feeling” i zvučimo im dosta čudno. Belan i ja smo odrasli tu u Splitu i odgojeni smo na singlicama iz 50-ih koje smo posuđivali od staraca, melodičnom popu iz tog vremena, to je fantastična glazba. Pristaša sam teze da se muzika ne može stvarati bez izvornog korijena, inače je surogat. Sve što radim u životu želim da bude autentično, proživljeno, s guštima i srcem sam u glazbi i biznisu. Zato nije slučajna ni naslovna parola albuma “Strast narodu”, to je neki moj životni stav.
 |
Koji je razlog tome da se u ova tri desetljeća, unatoč svojoj afirmaciji u lokalnim splitskim glazbenim krugovima, sve do sada nisi odlučio na izdavanje albuma?
- Istina je da može izgledati malo čudno da sam se uvijek kretao među gradskom ekipom i glazbenicima, čak se bavio i nezavisnim izdavaštvom, a sve do sada nisam snimio pravu ploču. Međutim, nisam ja zbog toga bio nesretan, ni frustriran, nije mi izdavanje svog albuma bio glavni prioritet. Čekao sam da se jednom poslože sve kockice i to se prije dva ljeta i dogodilo. Moram reći da smo već počeli raditi na novom albumu. Bit će drukčiji od ovoga s kojim smo počeli, ipak je ovo bila realizacija jednog retro punk-rock albuma, a u budućnosti od nas očekujte malo drugačiji pristup.