Na fotografiji: Irina Caban Bilandzic.
KAZALIŠTE

Irina Čaban Bilandžić OD "LABUĐEG JEZERA" MENI JE STVARNO KRENULO

Piše Jasenka Leskur
Foto Ante Cizmic/Cropix
18. prosinca 2020. - 08:00

JASENKA LESKUR

Ukrajinska balerina i splitska nevjesta Irina Čaban Bilandžić zaokružila je punih petnaest sezona na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta. Dugačak je popis uloga koje je ova baletna prvakinja kroz to vrijeme otplesala, u rasponu od klasičnih, romantičnih "bijelih", preko neoklasičnih, do modernih baleta. Mahom glavnih uloga, a samo u posljednje vrijeme zaljubljenici u plesnu umjetnost pamtit će njezine fantastične izvedbe u komadu Igora Kirova "Derviš i smrt", u kojem je igrala Kadijinu ženu, pa Medore u "Gusaru", za koju je nagrađena Nagradom hrvatskoga glumišta, ili završne scene "Posvećenja proljeća" uz glazbu Igora Stravinskog, na sustipanskoj pozornici Splitskog ljeta.

U ovoj godini, ni po čemu sličnoj prethodnima, u onom kratkom dijelu nakon "lockdowna" i prije nego što je od koronavirusa pokošena pala gotovo čitava postava nove baletne premijere "Labuđeg jezera", zadobila je povjerenje mladog portugalskog koreografa Daniela Cardosa, koji joj je namijenio glavne uloge u svojim predstavama. Njegov balet "Correr o Fado" kulminira završnom scenom u kojoj je Irina donijela jednu nezaboravnu scensku epizodu, na razmeđu između plesa i ronjenja, plutajući u plavom, svjetlom obasjanom bazenu na pozornici. A nakon toga počela je pripremati Bijelu labudicu, Odettu u "Labuđem jezeru", čija se premijera, nažalost, odgađa još od svibnja.

image
HNK Split, balerina Irina Caban Bilandzic.
 
Ante Cizmic/Cropix

S Irinom razgovaramo neposredno nakon što je baletni ansambl izišao iz karantene i vratio se svakodnevnim jutarnjim i popodnevnim vježbama u baletnom studiju HNK-a.

– Ovo je za nas teška situacija jer je plesačima kondicija jedna od najvažnijih stvari. A s ovako dugim pauzama teško je ostati u njoj, teško je rad kod kuće pretvoriti u onoliko koliko tvojem tijelu stvarno treba. To je nemoguće. Pokušavamo se snaći u izolaciji, karanteni, održavamo se, ali teško. A i psihički je izazovno jer treba ti par dana da shvatiš da je opet u pitanju nova promjena. Da je sve okej. I da će to proći. Samo smireno i bez nervoze.

Čudno vrijeme za ljude u kazalištu, pred nama je Božić bez čarobnog "Orašara" na pozornici.

– Nisam znala da će se otkazati, ali očekivala sam to. Jer sa svega petnaest ljudi uključenih u rad na premijeri nismo uspjeli bez zaraženih, a u "Orašaru" je jako puno plesača, k tome puno je djece u predstavi. Nije dobro kad je puno ljudi zajedno. Mislim da se trenutno moramo snaći, raditi kako se može, u manjim grupama.

"Labuđe jezero" ipak će se izvesti, kad za to budu povoljni uvjeti. U pitanju je moderna verzija baleta. Kako vam se sviđa u usporedbi s omiljenim, "bijelim" baletom, s balerinama u "pačkicama"?

– Uz "Labuđe jezero" baš sam vezana jer je to bila prva predstava u kojoj sam radila kad sam došla u Split, u vrijeme kada je ravnateljica bila Almira Osmanović. To je jedan od onih čistih, "bijelih" baleta, kako mi kažemo. Jedna od najpoznatijih predstava uopće, tako da i one koji ne idu u kazalište riječ "balet" asocira na Labuda, Princa i "Labuđe jezero". A meni je ta predstava posebno draga. Znam sve uloge, baš sve, jer smo je izveli puno puta. Znam svaku notu. Zato mi je sad i malo čudno kad radim ovu modernu verziju. Uvijek više volim klasične izvedbe, ali dobro je i za publiku i za nas baletane da se radi na različite načine, da se tijelo kreće drugačije, da imamo tu mogućnost. Zašto publika ne bi vidjela nešto neoriginalno na originalnu glazbu Čajkovskoga? No, iskreno, trebat će mi malo više vremena za pripremu.

image
Na fotografiji: Irina Caban Bilandzic.
 
Ante Cizmic/Cropix

Kako se dogodilo da ste došli u Split?

– Pozvana sam 2005. godine, kad se obnavljalo "Labuđe jezero" pa su tražili više balerina. Slučajno sam se upoznala s pedagogom Vladimirom Šuvalovom, koji je iz Ukrajine, a radio je ovdje. U to vrijeme radila sam u Kijevu, a on je došao doma na godišnji i tražio je nove plesačice. Došao je u kazalište, a ja sam tamo pripremala upravo "Labuđe jezero". Čuo je glazbu, pogledao je probu, pričekao me kad je završila i upoznao se sa mnom. Pitao me tko sam. Rekao mi je da se u Splitu obnavlja predstava i ponudio mi da odem i probam. To mi je bila prva sezona da plešem u Kijevu, jer ja sam iz Odese, tamo sam se školovala. Plesala sam i Bijelog i Crnog labuda, u klasičnoj verziji jedna plesačica pleše oba, i Odette i Odiliju. Brzo sam trebala odlučiti. Nisam bila vezana uz Kijev, pa rekoh, zašto ne?

Što ste znali o Splitu kad ste imali niti 20 godina?

– Ništa. Znala sam za bivšu državu, a o Splitu ništa, niti gdje se nalazi. Znala sam samo ono što mi je Šuvalov objasnio, da je HNK nacionalna kuća, da je u pitanju manja baletna trupa, manji grad, ali opet da je sve na nacionalnoj razini. Nije mi mogao objasniti sve detalje i način rada, ali s razlikama sam se poslije suočila.

image
Artjom Zusov i Irina Caban Bilandzic.
 
Ante Cizmic/Cropix

Na primjer?

– Što je drugačije? Malo mi fali repertoara. Ovdje se stalno skidaju predstave, pa se rade nove, a to se kod nas nikad ne događa. Ako je predstava dobra, ona ide, ide, ide... Komplet uvijek istih predstava vrti se i ne silazi s repertoara. Ovdje nije tako. Skinu predstavu i nemaš je. Naporno radiš za nju, a otplešeš je samo deset puta, što je jako malo. Šteta je. S "Labuđim jezerom" smo ipak imali sreće jer smo s Almirom imali puno gostovanja. Navježbali smo, bilo je dovoljno predstava, svaki dan smo je plesali po Italiji.

Suprug glumac

Svojeg supruga, splitskog glumca Vicka Bilandžića, upoznali ste u kazalištu?
– Da, na jednom domjenku nakon predstave. Predstava je bila toliko popularna i o njoj se puno govorilo pa ju je Vicko došao pogledati u drugoj sezoni. Tako da smo se upoznali nakon "Labuđeg jezera".

Ovdje ste isto plesali naslovnu ulogu?

– Da. Zato sam i došla u Split, to mi je bilo bitno. U Odesi i Kijevu sam već pripremala glavne uloge, tako da sam htjela nastaviti solističku karijeru, a ne biti u ansamblu.

Kako ste se snašli ovdje? Bilo je kolega iz bivših sovjetskih republika?

– Da, još uvijek su tu, Albina Rahmatullina i Lev Šapošnikov, Elena Nikolaeva i njezin muž Igor Gluškov, pa Šuvalov. Bilo je lakše jer sam imala koga nešto upitati, nisam znala jezik. Ono, dok se snađeš u normalnom životu, a sve drugo nije mi bilo ni tako teško. Balet je takav posao da nema prilagođavanja, to je internacionalna profesija koju možeš svuda raditi, plesati. A razgovaraš samo u privatnim situacijama. Na početku je malo teže, a poslije se snađeš. Bilo nas je desetak u Vili Dalmaciji, mojih godina, svi smo se međusobno družili i to je to.

Cijeli život ste u baletu, s koliko ste godina počeli? Školovali ste se za klasičnu balerinu?

– Školovala sam se na odeskom Učilištu za umjetnost i kulturu K. F. Danjkeviča, ja sam klasična balerina i uz to baletna pedagoginja.

U baletu sam od pete godine, tada se počinje. Škola je bila stroga, jako pamtim svoju prvu pedagoginju, ona je bila možda najvažnija za moj život. Jer, u periodu od pete do četrnaeste godine morao si odlučiti hoćeš li se time baviti ili nećeš. I da nisi tu samo zbog toga što te je mama dovela. Ona mi je dala neku želju da ostanem, jer u početku, iskreno, nisam bila nešto zainteresirana. Dovela me je mama, mene i stariju sestru mama je uvijek upisivala na neke plesove, gimnastiku, pa je na takvom jednom mjestu učiteljica mami preporučila da me upiše u baletnu školu. A u njoj je već sve bilo ozbiljnije, imali smo audiciju, gledali su našu visinu, težinu i takve stvari. Bilo me je strah, bila sam zbunjena, ali poslije mi je ta učiteljica strogošću i svojim ponašanjem otkrila balet. On je postao moja želja od neke desete godine, bila sam tu svojom voljom. Jer sam baš to htjela, balet me je potpuno okrenuo. Imali smo svoje dječje predstave, nastupali smo u pravom kazalištu, svake nedjelje u podne. Ti su mi nastupi davali poticaj i svrhu, zašto sam bila tu.

image
Opera Premijera baleta Correr o Fado na Sustipanu.
 
Matko Biljak

Život u baletu je kao i život sportaša, s treninzima i odricanjima. Navikli ste na to?

– Otprilike slično. No, ne gledaš na to kao da se nečega odričeš. Kao, eto, sad bih ja mogla nešto drugo, a nisam. Ne pratiš te linije, ne razmišljaš tako. Možda je nekad bila takva situacija, na primjer, nisam išla na školsku ekskurziju. Toga se sjećam. Ali, opet imaš predstavu, imala sam svoj razlog, zašto. Nije mi to teško padalo, ne osjećam se kao da sam propustila djetinjstvo, život. Ne patim i imam zamjenu za sve to.

Ostvarili ste se i kao majka i vrlo se brzo vratili na pozornicu nakon pauze zbog rođenja sina.

– Nastojala sam smanjiti tu pauzu na što manje vremena. Plesala sam u trećem mjesecu trudnoće i vratila se na posao kad je beba imala šest mjeseci. Znači, malo manje od godinu dana.

Voli li vaš sin balet?

– Ne. Voli pogledati, ima jako dobar sluh i reagira na glazbu. I rastezljiv je. Mali je, ima šest i pol godina i trenira nogomet. Balet mu je malo više ženskast, ali pogledao je sve moje predstave i od treće godine bio je u stanju odgledati cijeloga "Orašara". Nekad mu je više zanimljivo, nekad manje, ali možda malo više voli modernije predstave.

Ovo novo "Labuđe jezero" koje pripremate u HNK-u je prva obnova nakon petnaest godina?

– Da, kad je Almira otišla, više ga nije bilo. To je ta situacija koju sam spominjala, kad se sve skida s repertoara. Osmanović je obnovila klasični repertoar, tada je bilo sve što bi trebalo biti u kazalištu, kao baza uz koju se onda dodaju moderni naslovi. "Giselle", "Bajadera", "Trnoružica", "Don Quijote"... To je bilo odlično vrijeme, pa sam i ostala ovdje. Svake godine bi se na početku sezone najavilo što će se raditi, ja bih prebrojila klasične koreografije, i dobivala sam redom sve naslovne uloge. Sve! Od "Labuđeg jezera" meni je stvarno krenulo.

image
Na fotografiji: proba baleta Correr o Fado.
 
Tom Dubravec/Cropix

Sviđa vam se raditi i u modernim koreografijama?

– Mislim da je to dobro, volim različite stilove. Ja volim sve barem probati. Neke balerine, možda starije generacije, ne vole. Ne vole se tako kretati, ne vole te pokrete tijela... Ja sam voljela i kada sam bila mlađa, uvijek. Mada danas, koliko god bila klasična balerina, moraš znati i jedno i drugo. Prije su se dijelile na klasične, karakterne i moderne, ali sada moraš biti univerzalan da bi te uopće zaposlili. Sve se miješa na repertoaru, ne znaš što je važnije i čega će biti više.

Ovu godinu obilježio vam je rad s gostujućim portugalskim koreografom. Kako vam se svidjela suradnja s Danielom Cardosom?

– Kao i s drugim koreografima, zanimljivo je vidjeti nešto novo, probati nešto dugo. On je zbilja okej, miran je, nije bilo nervoze na probama. Radilo se opušteno, a koreografija je zanimljiva. Uz to, on je završio američku akademiju Marthe Graham, pa je i to interesantno vidjeti, zar ne?

I prvi put na sceni roniti u vodi? Kao što smo vas vidjeli u "Correr o Fadu".

– Ajme, to je bilo malo dramatično. Znala sam da mogu plesati na sceni, na nogama, ali ovo je bilo nešto drugo. Iskreno, bilo me je malo strah jer ja zbog lošeg vida i leća uopće ne ronim u moru. A ovdje sam morala staviti glavu pod vodu, pritom slušati glazbu i plesati. I još se kretati u kutiji za koju mi je Daniel rekao da je napravljena za manju djevojku od mene. Opet sam se snašla, ali, eto, i tu predstavu smo sve skupa dva puta otplesali. Premda sam tek sada sve izvela bolje jer nije moguće tu ulogu često probati. Kad se jednom smočiš, to je to, kraj. Ali bilo je interesantno.

03. ožujak 2021 00:10