Novosti Hrvatska

SUPROTIVA Josip Jović: Samo granice mogu donijeti mir

Dok počinitelj zločina u Norveškoj nije bio poznat, svi su automatski pomislili kako je to još jedno djelo islamskih fundamentalista. Predrasuda je brzo otklonjena, počinitelj je otkriven. Anders Behring Breivik, Norvežanin koji je poubijao sedamdeset sedam nevinih, uglavnom mladih ljudi i koji se zbog toga uopće ne kaje, predstavljen je u početku kao ekstremni desničar, nacionalist i kršćanin, što bi trebalo značiti kako je zločin imanentan ljudima takva političko-vjerskog svjetonazora. Da je kojim slučajem ubojica katolik, sudeći po dominantnom tonu suvremene političke propagande i u nas i u Europi, i ta bi oznaka bila nesumnjivo istaknuta. Srećom, ubrzo se počelo govoriti o bolesnoj, patološkoj, poremećenoj, itd. osobi. Ubojičin protumuslimanski “manifest mržnje” nitko nije uzeo za ozbiljno, za razliku od hrvatske policije koja je ipak, na zgražanje nekih naših novina, priupitala za zdravlje jednog bolesnika koji je prijetio atentatom na Papu za njegova posjeta Zagrebu.

Strah od muslimana

No, nezavisno od ovoga događaja, opasnost od “islamskog terorizma” u zapadnom svijetu i te kako postoji. Ako se o tome nije radilo u Norveškoj, radilo se ranije u New Yorku, Parizu, Madridu, Londonu i u Moskvi. S druge strane, ako je u norveškom slučaju bila riječ o bolesniku to ne znači da protumuslimansko raspoloženje ne postoji i u tzv. normalnom, građanskom svijetu. Hici iz automatske puške i bombe u središtu Osla su ipak rezultat jednoga proširenog stanja duhova na Zapadu.

Posljednjih nekoliko godina zabilježen je velik uspon tzv. desnice na parlamentarnim ili lokalnim izborima u Austriji, Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Švedskoj, Finskoj itd. i to redovito na programu protivljenja islamizaciji. Švicarci su referendumom zabranili podizanje minareta u svojim gradovima.

Vodeće su europske političke ličnosti kao Angela Merkel, David Cameron i Nicolas Sarkozy dramatično upozorili kako se multikulturalizam pokazao promašenim modelom života, s jedva skrivenom prijetnjom kako se imigranti moraju adaptirati i asimilirati ili nestati iz njihovih zemalja.

Otkuda taj strah od muslimana? Događa se, kaže primjerice u Hrvatskom listu Filip Dewinter, lider flamanske stranke Vlaams Belang, da se Europljani integriraju u muslimanske zajednice, te da postaju manjina u pojedinim kvartovima. Muslimana je, kaže on, sve više, a Europljani gube identitet i svoj način života, muslimani ne vjeruju u multikulturalizam, već žele vladati svijetom. Postoji, naravno, i druga strana priče.

Muslimani su kao i drugi doseljenici u europskim zemljama frustrirani, osjećaju se građanima drugoga reda, namijenjeni su im manje atraktivni poslovi, uglavnom oni koje ne žele obavljati domicilni građani. Pod krinkom uvođenja demokracije, nadalje, zapadne velesile nastoje nametnuti svoj način života u muslimanskim zemljama i zemljama trećeg svijeta i kontrolirati izvore energije i hrane, odnosno proširiti tržište svojih proizvoda. Takva politika mora računati i na povratne, negativne efekte u vidu doseljavanja i neprijateljstva.

Spasonosno razdvajanje

Nisu u pitanju samo muslimani. Francuska je nedavno protjerala Rome i Rumunje iz svoje zemlje, u dijelu mađarske javnosti izrazita je antisemitska i proturomska kampanja. I nije problem samo u odnosima staroga i doseljenog stanovništva, koji se očituje u velikim kulturnim razlikama.

Čini se kako su nesavladivi problemi svih multietničkih i višenacionalnih zajednica čak i onih sastavljenih od naroda slične kulture i sličnog jezika, i jednako u slabo razvijenim kao i u visokorazvijenim zemljama. Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, pa onda i Srbija raspali su se kao kule od karata čim je pala ideologija ili puka prisila koja je povezivala narode tih država.

Neprestane nacionalne trzavice osjećaju se u Španjolskoj, Kanadi, Britaniji, Rusiji, Kini ili Turskoj. Belgija, koja godinu dana nema vladu je pred raspadom, za što se otvoreno zalaže i spomenuti flamanski političar. Ni SAD, u kojemu postoje oštre podjele i snažno nepovjerenje između bjelačkog, afričkog, azijskog i latinoameričkog pučanstva nije tako homogen kao što izvana izgleda.

Bosna i Hercegovina nikako ne uspijeva postati jedinstvenom i funkcionalnom državom. Svaki narod ima pravo na svoju domovinu, ima pravo sam odlučivati o svojoj sudbini i modelu življenja bez uplitanja sa strane i tu je ključ rješenja. Rješenje nije u ukidanju granica već u njihovu logičnom crtanju gdje god je to moguće. Naravno ne granica koje onemogućuju kretanje ljudi, razmjenu i suradnju, već granica koje povezuju, koje omogućuju suradnju i dobrosusjedske odnose.

Najnoviji primjer takvog rješenja je podjela Sudana, čiji će narodi nakon desetljeća ratova i mržnje sada živjeti u miru i međusobnom povjerenju. I Hrvati i Srbi tek razdvajanjem stvaraju pretpostavke za normalne odnose pod uvjetom da nema novih posezanja.

Nasuprot takvoj filozofiji stoji filozofija globalizacije, interesi velikih, umjetno stvaranje i ukidanje država te naivni internacionalizam i kozmopolitizam, koji se drži dogmi i želja, a zanemaruje činjenice. I s ovog aspekta problematična je budućnost EU. Što ona više bude nad-država biti će više sukoba među državama.

josip jović
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last