Ostajem doma. Dvije riječi koje su nam u ovim tjednima i onima koji slijede toliko važne, a nebrojeno puta smo ih izrekli prije toga iz čiste lijenosti, bezvoljnosti. Možda i jednostavne želje da se nakon radnog tjedna odmorimo za vikend baš kako spada. Ostajem doma, ne da mi se ništa.
Nije od toga prošlo tisuću godina, nitko ni u najcrnjim scenarijima ne govori da se to vrijeme neće vratiti. Ne predviđa nitko kompetentan da bi kućna izolacija trebala potrajati narednih desetljeća - nemamo točnu prognozu, no imamo nekoliko primjera uspješno provedenih karantena. Ipak, ljudski je mozak, jednom kad je stavljen u četiri zida, skloniji tjeskobi i upravo crnom predviđanju. Koje ga pak gura u ono iz čega sam problem nastaje.
U prekršavanje samoizolacije.
Dok koronavirus hara...