Mozaik Život

Kad se dobra srca slože

Splićani, pomagajte! Djeci iz Udruge Down još toliko malo nedostaje za pravu proslavu Božića, svatko može pomoći osnovnim potrepštinama, a već su reagirali splitski srednjoškolci

Kad se dobra srca slože

Ova priča s Božićem zapravo nema ništa, a jedna je od onih što bi se zbog svoje topline mogla svrstati baš u tu kategoriju. A započeli su je učenici splitske Prve gimnazije, koji kao i svake godine od novca sakupljenog tijekom humanitarne prodaje na Danu škole, dio doniraju nekome kome će taj novac dobro doći.

Onda se u priču uplela Dora Pivac, bivša učenica škole, i objasnila im da na istoku grada, na Vrhu Sućidra postoji Udruga za sindrom Down 21 Split, čiji bi polaznici bili najsretniji na svijetu kada bi dobili novo posuđe za svoju kuharsku radionicu.

Jer ti mladi ljudi iz Udruge s onim jednim dodatkom na 21. paru kromosoma, dodatkom nazvanim kromosom ljubavi, obožavaju peći i jesti palačinke, pizzu, pohano, i pripremati veliku 'teću' punu juhe za splitske beskućnike dva puta godišnje. I sve bi to lakše radili s posuđem na kojem se zbog dotrajalosti neće porezati.

Dora je volonterka Udruge, i svoju je priču izložila psihologinji Prve gimnazije Sonji Runjić. Reagiralo je potom Vijeće učenika na čelu s maturantom Filipom Sršenom, a rezultiralo setom posuđa koje su Udruzi donirali učenici Prve gimnazije.

- Ove teće i lonci su za nas tako puno, i mi smo toliko zahvalni učenicima što su nam to kupili. Sad ćemo puno lakše raditi na našim radionicama, a Adriana će nam peći najbolje palačinke na svijetu. A i ja sam kuharica, znate, maturirala sam na brujetu. Inače radim kao volonterka u DM-u i tako sam sretna zbog toga – oduševljeno nam je ispričala 36-godišnja Mia Markić, polaznica Udruge, čiji je otac Mikel Markić voditelj radionice kuhanja.


U jeku konzumerizma, kupovanja, gomilanja stvari, ovu djecu i ljude oduševila je hrpa inox lonaca, tava, portadi, ribeža, kuhinjskih krpa. Ta gomila nekome posve nebitnih stvari njima će omogućiti još više druženja, smijanja, pjevanja…

Pa nam članovi Udruge pričaju da je to za njih posebno mjesto, i da su oni posebna udruga, i da imaju neka posebna prijateljstva. I da uvijek paze jedni na druge. A i kada se posvađaju, samo se brzo zagrle, jer svađa tu ne smije biti. I da uskoro idu u Sutivan pjevati članovima udruge "Brački pupoljci", da obožavaju glumiti, pjevati, kuhati, i sve to poslije zajedno pojesti. Jer tako im je sve slađe.

- Ja od četvrte godine kao mala curica kuham, mama je kuhala pa sam ja s njom počela. Znam svašta spremiti, a najdraže su mi palačinke koje im ovdje pečem – veli nam Adriana Blagajić, 40 joj je godina, pa nam pokazuje na 23-godišnju Marinu Kasalo, koja svaki dan svrati u Udrugu.

Postaju humanitarci

Marina voli plesati Splitsko kolo, tu uči i strane jezike, a ono što je čini posebno ponosnom je njezin četverosatni rad u solinskom DV-u "Cvrčak". Tu se njezina ruka osjeća i vidi, ona je ta koja pegla kuhinjske krpe i babarine, i to s tolikom pedantnošću da ih je milina uzeti u ruke.

- Ja bi nešto volila reć, volila bi se zahvaliti učenicima koji su nam donijeli ovo posuđe. Ja dajem sve od sebe za udrugu, imam veliki trud, i ljubav prema svima. Evo tu su mi moje prijateljice Adriana, Ada, Željana, Mia. Evo i ove male lipe cure, mi je zovemo Udrugino zlato, ona je 13-godišnja Ana, i uvijek se smije. Svi je grlimo i ljubimo jer nam je ona naše srce. I nikome je ne damo – veli Marina.

E sada, zašto mi toliko o kuhanju pričamo, kada u Udruzi rade i brojne ostale stvari? Eto zato što je to za članove Udruge način učenja kroz igru, metoda koja ih priprema za budućnost, za samostalnost, za vrijeme kada i njihovi roditelji ostare i sami počnu tražiti pomoć. Pomoću recepata uče, razmišljaju, ribežom vježbaju ruke. Kuhanje ih vuče na razgovor, neki su tu i prvi put izvan kruga obitelji progovorili.

Pripremanjem jela za beskućnike postaju dio zajednice, postaju i sami humanitarci. Kuhanjem se socijaliziraju, počinju se lakše otvarati, stječu radne navike kroz serviranje, spremanje i pranje. Iako im to najgore pada, jer nije lako nakon fešte oprati stotine komada posuđa. A kod njih fešti uvijek ima.

- Najgore nam je prati čaše na ruke i te puste tanjure. To baš puno traje. Kada bi imali onaj stroj koji to odmah opere sam, to bi nam baš pomoglo. I možda televiziju, da možemo pjevati karaoke i gledati ples - prišapnula nam je Mia.

Sada se tu upliće Božić, i Djed Božićnjak i možda još netko dobra srca koji će ovoj mladosti pomoći. Da ne dužimo, Prva gimnazija je otvorila pipu humanosti, a možda će se ovim putem naći netko tko će to sve nastaviti.

Udruga Down 21 Split nema novca za stol veličine 1,80 metra puta 80 centimetara, s radnom plohom za radionicu kuhanja, nedostaje im i pećnica na dvije razine i električna ploča za radnu plohu, perilica suđa i televizor.

Nisu to uopće isticali, a pričali smo i s njihovim mentorima, kao i s dopredsjednicom Udruge Dijanom Vušković. Ovo je ono što smo sabrali na licu mjesta. Pa kada Božić već stiže, možda neki Djed Božićnjak napravi nešto lijepo i za ove ljude.

- Joj kako bi nam to pomoglo! Koliko bi to pomoglo našim članovima! A iako tako ne izgleda, djeca s Down sindromom mogu napraviti sve kao i drugi, traže samo malo više strpljenja. Kada vidite na ulici dijete s Downovim sindromom, priđite mu. Osjetit ćete čistu dobrotu – sabrala je poantu kromosoma ljubavi Brankica Radovanović.

Naslovnica Život