Nije da se hvalim, ali nedavno sam sredila sve police. Kad se raskrile vrata ormara, više ništa ne ispada, ne trebam ništa naguravati rukama (po potrebi i nogama), sve stoji cakum-pakum.
No, već prvi pogled bačen na novonastalu preglednu situaciju ukazivao mi je na sljedeće: unatoč kroničnom manjku prostora, imam gomiletinu stvari koje vjerojatno nikada u životu neću trebati, a koje mi je, pogađate, žao baciti. Ne mislim pritom samo na odjeću, premda i tu imam itekakvih aduta koji su odavno sazreli za Karepovac; riječ je o komadima pred kojima bi i članovi karitativnih udruga mrko zaokružili očima. Ali meni se sve nekako milo odvojiti od tih dronjaka, koje, eto, tu i tamo nosim po kući. U takvim bi izdanjima i netko poput Mile Kunis izgledao vrlo čemerno, a tek ja...