Splitska arhitektica Danira Matošić kreirala je za Kazalište lutaka Split lutke, kostime i scenografiju za zadnje dvije premijerne predstave – "Kako su Ljiljo i Kosjenka pobijedili zlu neslogu" i "Zlatnu ribicu".
Obje predstave režirao je Branimir Rakić, dugogodišnji glumac – lutkar u GKL-u, inače pravnik, a sada i diplomirani redatelj. Danira Matošić, njegova vršnjakinja, također je pri kraju svojeg drugog studija – na osječkoj Umjetničkoj akademiji još mora predati završni pismeni rad, a oglednu predstavu imala je još ranije. Split tako u kratkom vremenu dobiva dva nova lutkarska stručnjaka.
Upisala je studij Oblikovanje i tehnologija lutke čim je pokrenut. Kaže, studirala je ozbiljno i marljivo, svakoga mjeseca putovala je u Osijek, a među kolegama bilo je mladih, dvadesetogodišnjaka, ali i nekoliko osoba u zrelijoj dobi koje već rade u kazališnoj branši pa je društvo bilo šaroliko.
Što vas je motiviralo za tu odluku?
– Nekoliko je razloga. Budući da sam arhitektica – što je također umjetničko zvanje – imala sam i formalne temelje za nastavak obrazovanja, a željela sam naučiti tehnologiju izrađivanja lutaka. Baš naučiti, u praksi, kroz rad i radionice, da ne ostanem na amaterskoj razini, nego da jednoga dana steknem i diplomu.
Danas se u obrazovanju koristi mnogo prečaca i online nastave, a meni je najzanimljiviji bio baš praktični dio, premda su i teorijski predmeti veoma interesantni. Otvaranjem tog studija u Osijeku otvorila se prilika da lutkarsku tehnologiju studiram u Hrvatskoj i da učim neposredno od profesora koji svi redom imaju puno iskustva u lutkarstvu i kazalištu općenito.
Imam svoj konkretan "zanat", ali ako u budućnosti odlučim više se posvetiti teatru, za to je potrebno i formalno obrazovanje. Da se ne bi reklo: To je arhitektica koja se malo zabavlja i lutkama.
Ruke mi ne miruju
Pretpostavljam da interes prema oblikovanju lutaka nije kod vas nov. Kada ste započeli?
– Davno. I svojoj kćeri, i prijateljicama, i njihovoj djeci izrađivala sam lutke od različitih materijala, vune, tekstila... Ali ne samo lutke. Od djetinjstva me je zanimalo od čega je i kako nešto načinjeno. Zanimaju me i stari zanati i tehnologije pa sam naučila kukičati, plesti, filcati. Bavila sam se i keramikom. Kuća mi je puna alata za sve namjene pa se ne libim ni drvodjelskih radova, a želja mi je naučiti izrađivati i pašku čipku. Ukratko, ruke mi nikada ne miruju, a hobiji me opuštaju i smiruju jer moj primarni posao nosi dosta stresa, papirologije i putovanja na teren.
U Gradskom kazališu lutaka Split radili ste već četiri puta?
– Da, a išlo je postupno. Prvo sam asistirala Aleksandri Kovalskajevoj u predstavi "Mali rakun", a potom sam za "Katin tajni začin" izradila dvije lutke.
Tada smo svi opazili da lutka doneke nalikuje na Alin Antunović, glumicu koja ju je vodila.
– Nisam krenula s tom namjerom. Proces nastajanja predstave timski je rad, pa iako glavninu svojeg vremena provodim s kolegama iz tehnike u radionici kazališta, često pratim i probe s glumcima. Lako je moguće da je sličnost o kojoj govorite podsvjesni rezultat tog procesa.
Izrađivala sam dvije izvana identične lutke. Prvu lutku – budući da se tražilo da bude krpena – izradila sam sama u cijelosti, a druga je unutar krpenog tijela imala drveni mehanizam koji smo izradili u radionici. Poslije su došli kompleksniji zadaci, "Kako su Ljiljo i Kosjenka pobijedili zlu nevolju" i "Zlatna ribica", za koje sam osmislila i scenu, i kostime, i lutke. To su bili opsežniji poslovi, za koje sam ja napravila idejne skice i tehničke nacrte, a u izradi svega zamišljenog sudjelovala je uigrana ekipa iz radionice i krojačnice.
Od ginjola do marionete
Ali na studiju ste naučili čitav proces izrade?
– Da, od ideje do finalizacije, izradu svih vrsta kazališnih lutaka, od ginjola i marionete do stolnih, štapnih i nekih manje poznatih. Studirala sam kao izvanredni student i bilo mi je malo teže nego redovitim studentima jer sam mnogo toga dovršavala samostalno. Ali ako bi negdje zapelo, uvijek sam se mogla konzultirati sa svojim profesorima ili asistentima. Studiranje je bilo čista uživancija.
Inače, prijatelji su me često pitali zbog čega nisam upisala scenografiju, što je bliže arhitekturi. Moj je odgovor bio – baš zbog toga što moja struka ne "pokriva" lutkarsku tehnologiju koju sam željela naučiti. Nadam se da ću imati prilike okušati se u raznim vrstama teatarske likovnosti, a rado bih surađivala i u stvaranju lutkarske predstave za odrasle – one su kod nas jako rijetke.
Što vas najviše privlači u kazališnom radu?
– Kreativnost i brzina. Naravno, arhitektura je plemenito, kreativno zanimanje i mnoge arhitekte dotaknulo je više muza, pa osim što projektiraju i pišu, slikaju, kipare, sviraju... Ali proces rada na projektima nije ni lak ni brz. Sama vodim svoj ured i odabirem one poslove za koje znam da ih mogu samostalno privesti kraju.
Međutim, najkreativniji dio posla kratko traje. Katkad mi treba samo sedam dana da nacrtam idejno rješenje, a potom do realizacije slijede barem dvije godine iscrtavanja, papira, dozvola, gradilišta... Stvaranje kazališne predstave kratak je i intenzivan proces u kojem od ideje do magičnog trenutka u kojem glumci udahnu život lutkama na sceni prođe najviše dva-tri mjeseca.
Smiraj u piljevini
U svojem, kako ste ga nazvali, primarnom poslu bavite se i unutarnjim uređenjem. Uputite nas: što je u trendu, je li završena era shabby chica i industrijskog dizajna?
– U prvom redu, ljudi se ne bi trebali povoditi za trendovima i robovati stilovima, nego razmišljati kako će se osjećati u svojem životnom prostoru. I u dogovoru s dizajnerom naći svoje rješenje.
Rekla bih da se shabby chic više definitivno "ne nosi", a da se industrijski dizajn još drži. Sada je popularan japandi stil, svojevrsna kombinacija skandinavskog i istočnjačkog. Naglasak je na čistim, jednostavnim linijama, na prirodnim materijalima, punom drvu, bambusu, lanu i pamuku. Jednostavno i funkcionalno namještene prostorije, mnogo svjetla, te poneki pomno odabran komad namještaja koji se ističe dizajnom, a tko voli antikne komade, može i njih uklopiti.
Što planirate u budućnosti? Kombinirati oba posla?
– Čini se da je tako. Ali u nekoj dalekoj budućnosti vidim sebe kako u nekoj mirnoj radionici s piljevinom po podu polako dovršavam drvenu lutku.