Hrvatski građani srednje dobi upravo su počeli koristiti četvrtu službenu valutu u svom životu - nakon jugoslavenskog dinara, hrvatskog dinara i kune, stigao je euro.
Poprilično za jednu generaciju, premda se eurom paralelno uz kunu koristimo već dulje vrijeme.
Dizali smo u euru kredite i stavljali ih u koverte kao poklon, ali, mahom one papirnate. Sada ćemo koristiti više kovanica. Kovanice su, uostalom, najstariji oblik novca premda ni onaj od papira više nije tako mlad. A povijest novca veoma je interesantna i seže u daleka stoljeća prije nove ere.
Kako knjige o povijesti vele, prije njegovog izuma postojala je robna razmjena - netko ima u obilju životinjskih krzna i perlica od slonovače, a netko soli i sušene ribe. Pa mijenjaju svoja dobra. Ali, što ako svi oni žele baš kupiti jantar i vunu? Trebalo je izmisliti sredstvo plaćanja, odnosno novac. U nekim kulturama plaćalo se neobičnim "novcem" kao što su zrna kakaovca, kauri školjke ili mjerice žita. Ovo zadnje ostalo je veoma dugo u upotrebi, kada su kovanice već naveliko kolale svijetom.
Prve kovanice
Prve kovanice bile su izrađene od bakra, srebra ili zlata, ili pak od legure srebra i zlata koja se naziva elektrum. Javile su se u Mezopotamiji, Indiji i Kini i Grčkoj, u različito vrijeme, a prvo u zemljama koje su razvijale međunarodnu trgovinu; zatvorenije sredine kasnije su počele koristiti novac.
U početku, nisu sve kovanice bile okrugle: neke su bile trokutaste, neke u obliku školjke, pa čak i lopatice; nekih tisuću godina prije nove ere u Kini se kovao okrugli novac s rupom u sredini. Bilo je to veoma zgodno za transport. Umjesto kese iz koje se lako mogu rasuti, novčići su se nizali na komad konopca.
Postepeno su vladari i države počeli utvrđivati standarde težine i oblika, a monarsi su na njih utiskivali svoje lice. Znanstvenici drže da je to bio odličan PR - vladareva slika išla je od ruke do ruke, od kese do kese i poručivala - ja jamčim za kvalitetu. Svaki novi suvereno je nastojao učvrstiti i potvrditi svoju vlast upravo kovanjem vlastitog novca.
Ali, materijal je bio još važniji. Zlato je uvijek zlato, poteklo ono iz vremena sadašnjeg ili pretprošlog kralja. A gdje ima novca, ima i krivotvoritelja i prevaranata pa su se stoga proizvodio i novac od sumnjivih legura, s manjim omjerom plemenitog metala ili su se zlatnici malo - pomalo uokrug orezivali i grickali i tako postajali sve manji. Zbog toga se netko domislio nazubiti rubove kovanica što i danas vidimo; ali, budući da je bolje provjeriti nego vjerovati, na velikim su se tržnicama staroga doba pojavili mjerači novca.
Test ugrizom
Oni su utvrđivali kvalitetu i vagali kovanice na vagama - jer, netko je mogao imati pedeset cijelih a netko pedeset dobro orezanih zlatnika što je činilo znatnu razliku. Ti mjerači, preuzevši postepeno i sklapanje kupoprodajnih ugovara i bilježenje dugova, s vremenom su postali bankari.
Kroz povijest, kada bi koji vladar zapao u dugove, a zemlja bila iscrpljena ratovima ili nerodnim godinama, i sami kraljevi na određeni način pribjegavali su krivotvorenju prezirući vlastite zakone i standarde. U čisto se srebro ili zlato u takvim prilikama dodavalo sve više bakra.
Zlato je mekan metal, na njemu, kada je velike čistoće, može ostati trag zuba. Zbog toga su se kovanice testirale i ugrizom, a i danas tu gestu vidimo kod sportskih dobitnika medalja, premda provjera nije potrebna.
I papirnati novac veoma je star - svakako je postojao u Kini prije jednog tisućljeća. On se razvio iz raznih potvrda i zadužnica, priznanica i sličnih dokumenata koje je bilo praktičnije nosti sa sobom negoli veliku količinu metala.
U vrijeme križarskih ratova, vitezovi Templari su hodočasnicima koji su putovali u Jeruzalem na europskoj strani izdavali takve potvrde. Putnici bi pohranili kod Templara određenu svotu, dobili potvrdu i novac podigli kod njihove subraće na svom cilju; ako bi ih napali drumski razbojnici ili gusari, ti nimalo nisu marili za priznanice, obično nisu znali ni čitati, a zanimao ih je isključivo keš.
Zlato je zlato
Iz tih potvrda postepeno su se razvile papirnate novčanice, a prve u Europi tiskala je banka u Stocholmu, u 17. stoljeću. Dugo vremena bilo je uobičajeno da kovanice od neplemenitih metala i novčanice od papira - koje su zapravo jedna vrsta znaka, simola,dogovornog sredstva - budu vezane uz rezerve zlata, ali i od toga se odustalo, pa je njihova vrijednost postala fleksibilna. Nije stoga neobično što mnogo ljudi i danas, uz sve moguće valute i monete, kreditne kartice i kriptovalute i dalje vjeruje zlatu koje nikada u povijesti nije znatno izgubilo na vrijednosti.
Nerijetko se dogodi da netko na tavanu, u tajnoj ladici starog namještaja ili na sličnom mjestu pronađe novčanice neke odavno propale države. One mogu imati određenu numizmatičku vrijednost, vijesti o takvim otkrićima zgodne su za objavu u medijima, ali, puno je bolje pronaći koji skriveni zlatnik.
Zlatnici (dukati ili cekini) dugo su i u našim krajevima bili platežno sredstvo, a još i danas mnoge ih zemlje kuju. Ponegdje se zlatnicima može i plaćati, a negdje mogu poslužiti kao poklon ili sredstvo štednje.
Euro, koji smo upravo počeli službeno koristiti, nova je valuta. Naziv euro službeno je usvojen 16. prosinca 1995. u Madridu. Eurokovanice i novčanice ušle su u optjecaj 1. siječnja 2002. godine, čineći je svakodnevnom operativnom valutom svojih izvornih članica, i u istoj godini u potpunosti su zamijenile bivše valute.
Svakako je euro praktičan, premda su mnogi osjećali i osjećaju nostalgiju za markama, lirama, francima i ostalim novcima koji su imali dugu povijest. Euru možemo poželjeti stabilnost, dugotrajnost - i da ga ne pofali.