Pola stoljeća dugo je razdoblje, a još uvijek ne toliko dugo da ne bismo imali živih svjedoka da nam o njemu nešto ispričaju. Splitski zbor “Brodosplit” proslavio je u prosincu pedeseti rođendan raskošnom monografijom i svečanim koncertom.
U gradu kakav je Split ispada da nema onoga tko nije s nekim iz zbora povezan – u zboru mu je pjevao susjed, prijatelj iz škole, brat, rođak, poznanik s posla.
Pjevači mijenjaju sastave, počnu u klapi ili u crkvenom zboru, u “Deviću” ili “Jedinstvu”, pa je “svak sa svakim negdje pjevao”. Pa tu treba pridodati i žene koje su stalna pratnja svih tih godina, pa djecu koja su za očevima također ulazila u zbor, ima ih. Uglavnom, svatko zna barem nekoga od 282 pjevača koji su tijekom pet decenija činili taj naš jedinstveni glazbeni sastav.
A kad pregledaš abecedni popis svih “škverana”, koje je autorica Herci Ganza pedantno zabilježila u monografiji “Gremo mi puntari”, pa nanizane silne nagrade, titule, grand prixe i priznanja sa svih strana svijeta, otpjevane skladbe, obrade i napjeve, svečane prijeme i audijencije – o fenomenu tog našeg jedinstvenog zbora nije sve rečeno, ima puno toga što se ne zna.
Kada 30 ili 40 muškaraca nekoliko puta tjedno vježba u istoj prostoriji, oblači istu “zurku” s crvenim pojasom, osluškuju jedan drugoga na pozornici, putuju satima sjedeći u autobusu, spavaju u istoj sobi i jedu i piju zajedno na turnejama, pa tako iz godine u godinu, stvara se jedan potpuno drukčiji, paralelni život zbora – osoban, ljudski, emotivan i nadasve – pun smijeha i dobrih “batuda”.
Milijun ih se valjda tu stvorilo uoči ili poslije koncerata, znate već kako izgledaju ta istospolna druženja i kako muškarci opušteno žive kada su na okupu.
Pristojan pjevač i dobar čovjek
Svaki je pjevač najprije osobnost, priča za sebe, netko je duhovit, netko hrče, a netko uvijek nešto zaboravlja. Svaki ima svoga “ćuka”, sami bi rekli. Raznih su struka – od meštara, pitura, inženjera, ekonomista, građevinara, programera, profesora, studenata, liječnika, obrtnika do školovanih glazbenika.
Gorka je istina da niti jedan jedini više ne radi u – škveru. U velikom “Brodosplitu” koji je tada zapošljavao šest tisuća ljudi 1972. godine osnovan je zbor, kao jedna od brojnih sekcija u kojoj su se okupljali radnici, a posljednji koji je ulazio kroz škversku kapiju do ove godine bio je tenor Damir Radovan. A onda je i on otišao i ostade samo – ime.
Nadživjeli su državu, rat, predsjednike, pape, razne državne valute, pa eto i nekad nepobjedivi splitski škver čije su ime proslavili na nekoliko kontinenata, a kojemu je počelo odbrojavanje hoće li se ustati iz predstečajnog knockdowna.
Škver je nekad zboru bio i “otac i majka”, najgalantniji sponzor i dobročinitelj kakvog su mogli poželjeti. Pjevači su uživali privilegije kod uprave – izostanci zbog nastupa su se pravdali, a svaki je pjevač imao i ekstra tjedan dana plaćenoga godišnjeg odmora! Imali su na raspolaganju škverski autobus za putovanja, za ono vrijeme to je bilo “prva liga”. Njihova slika bila je obješena u direktorovu uredu za sastanke, bili su brend, jednako kao i brodovi “Amorella” i “Isabella”.
Danas je druga priča, za izostanak s posla da bi otišli na nastup, jedan, tri ili pet dana, pjevači otkidaju od svoga godišnjeg odmora i obitelji, nema u kapitalizmu kruva od zborskog pjevanja.
A kako se postaje član zbora? Njihov nekadašnji dirigent, maestro Josip Veršić zamislio je da “član treba biti pristojan pjevač i dobar čovjek”, a tamo u počecima su vabili takve hvatajući ih po kafićima.
Audicije, kao, postoje, ali ovdje više vrijedi ono po “babi i stričevima”.
- Pokazalo se da su dobri, prijateljski odnosi presudni za kvalitetan rad - kaže maestro Vlado Sunko, koji je i sam nekoć bio pjevač zbora, a posljednje 34 godine mu je umjetnički voditelj i dirigent.
- Radije biram pjevača osrednjih glazbenih sposobnosti koji je ustrajan u radu, spreman podrediti se i dati sve za zajednički cilj. Jer ako nema zajedničkog duha, doživljaja, nema ni glazbe. Koliko god bili glazbeno sposobni, bez toga narušavaju taj sklad. Zato volim rad s amaterima i ovaj zbor - kaže.
Predsjednik zbora Mladen Velat kaže da je upao ne po “babi i stričevima”, nego “po Babi i Rati”. U firmu u kojoj je tada radio došli su meštri nešto opiturati, a zna se, pitur možeš biti samo ako znaš pivati:
Babo i Rato kao Mujo i Haso
- Zapivali oni s još jednim, u tri glasa, i vidim fali im drugi tenor. Pitam ih treba li im drugi tenor. “Šta je, mali?” - bilo je na prvu. Ali zapivali smo tri, četiri pisme i govore Babo i Rato meni: “Mali, o’š doć u zbor?” A ja ništa nisam znao o zborovima, od svega sam znao “Va pensiero” od Verdija. Ali, pilali su me dok nisam pristao i to traje evo 40 godina - kaže ovaj latentni roker.
A Babo i Rato, pok. Frano Mrdušljaš Babo i Ratomir Šegvić Rato, za “Brodosplit” su isto što su u vicevima Bobi i Rudi ili Mujo i Haso. Najduhovitiji prijateljski dvojac “Brodosplita”, s njima je uvijek bio cirkus.
A neologizam je nastao na jednom putovanju, u Beogradu:
- Šetamo tako mi Terazijama, moj prijatelj Babo, još nekolicina i ja - ispričao je umirovljeni pitur i pjevač Šegvić.
- I mene “zavrtija” drob, moram hitno na WC. Uletija sam u najbliži restoran i jurim šta brže mogu dovatit se zahodske školjke, a ona žena šta radi tamo viče za mnom: “Bato, Bato, evo papira!” A ja u svoj onoj muci njoj govorim: “Nisam ja Bato, ja sam Rato, a Babo je isprid!” A nisam laga! - iskreno će on.
Jezične barijere nisu postojale kad je on u pitanju. U memoriji zbora ostat će zapamćena jedna štorija s trajekta:
- Kako bi skratili cjelonoćno putovanje brodom u Italiju 1981., navečer, družimo se uz piće. Naručim ja: “Cameriere, prego, una Vecchia Romagna tichetta nera...” i sve me to dobro ide, ali bi tija da mi stavi i leda, a fali mi riči. Ne znam kako se led kaže na talijanskom.
Gleda konobar mene kako se mučim naći način da mu još nešto kažem, i ja se konačno sitim i oduševljeno uzviknem: “Titanic!”... A onda još rukama, pokazujući prema doli, pobjedonosno kažem cilo objašnjenje: “Titanic fondo!” - smije se Rato.
Ima ih još o Babi i Rati - a usput rečeno, Babo je bio pitur i u “Slobodnoj Dalmaciji” i jedno kasno poslijepodne, kad je u trlišu stao na vrata redakcije Kulture gdje sam urednikovala i rekao mi da bi oni da se o zboru malo više piše - i ja sam shvatila kako se vrbuje za zbor.
Fatureta u Vancouveru
Priču s putovanja u Vancouver zapamtio je Mirko Radan Koka:
- Stigli smo u Vancouver, autobus nas je doveo s aerodroma u hotel, predali smo dokumente i sad čekamo da oni riješe pasoše i sve šta triba. I ja odem napravit đir. Znači, tek smo stigli. Gledam izloge i spustim se niz ulicu. I vidim trče neki čovik prema meni posrid ceste. I viče: “Mali, di su Babo i Rato?” To je bija jedan Kaštelanin, koji je ima koče i dugo živija u Vancouveru.
I on je doša po njih dvojicu jer im je sredija - faturetu! Kupija im je na drugom kraju svita trliše, valjke, pinele i oni su pituravali uspornike na glavnoj cesti di su vozili auti. Stavili su one stupiće i bojili su tu traku i tako zaradili po 100 dolari. Uglavnom, taj nam je čovik danima sprema jist i pit, i to je bilo opće veselje - ispripovjedio je Radan.
Ili pjevaju ili jedu i piju
Inače, zboraši kad ne pjevaju uglavnom – jedu. Ili piju. I to u ogromnim količinama. Lakše ih je oblačit nego nahranit, a njihovim apetitima nema sličnih.
- Zapravo je nama uz kvalitetu nastupa uvijek bila ključna kvaliteta spize. Mogli bi reći da je u tome ležao ključ kvalitete turneje – šta se jilo, šta se pilo... Španjolska je na tom planu zaslužila najvišu ocjenu.
Kad smo bili u Pamploni, u hotelu smo imali ručak. Jeo se nekakvi gulaš od junetine. Našem Rati je uvijek bilo malo i tija je još naručit, i on zove konobara. A kako na španjolskom zna ukupno tri riči, reka mu je “Mui torro!”, i borami je ovi odma otiša i donija - ispričao je bariton Josip Knežević Joke.
U zboru se - ništa čudno - njeguje kult pečene janjetine, a tenor Ante Smoljo ističe se kao vrstan “janjolog”, najbolji “Brodosplitov” pekač janjetine, što je u ovom muškom društvu osobito prestižna titula. Janjetinu rado kombiniraju s glazbom.
- Mi iz zbora i privatno se družimo. Imamo jednu prostorijicu u mene koju smo preuredili i redovito se družimo: Smoljo, Babić, Bakotić, Radovan, Žitko, Grenc, Šumi, Šarić, bivši pivač Tonći Lazarušić, Šestanović... Tako da tamo održavamo probe, probajemo s gradela, probajemo s ražnja, probajemo iz teće, sve probajemo - ispričao je bas Tino Babić, kojeg zbog frizure zovu Shrek, a nekad i Vjeverica, jer radi kao čuvar na Marjanu.
‘Nešto šta nema oči!‘
Jedini koji “dištonaje” u ovom mnoštvu mesoždera je onaj najvažniji, od kojega sve počinje - dirigent Sunko. Vegetarijanac i zagovaratelj zdravog promišljanja života često se mora sam pobrinuti što će ponijeti u kuferu jer bi inače ostao gladan. Kako je tegoban život vegetarijanaca koji ovise o restoranskoj i hotelskoj ponudi ispričao je Mladen Velat.
On, naime, ugovara smještaj i prehranu uoči svakog putovanja zbora i svaki put mora posebno naglasiti da im treba jedan vegetarijanski obrok. A onda kreće s druge strane: “A ne znam... nešto ćemo naći, može li riba?” Da bi im bolje objasnio, predsjednik zbora onda kaže: “Naš maestro bi nešto što nema oči.”
- A imam jedno malo janje, jutros mi oslijepilo! - ne da se snalažljivi ugostitelj.
Nekoć se putujući na turneje pušilo u škverskom autobusu, što je izazivalo stalne rasprave. Pušači su sjedili nazad, na zadnjem “sicu” i otvorili bi “abajin” gore, za ventilaciju.
Nepušači o tom vremenu pričaju da je “pola autobusa bilo u magli, ne bi se vidjelo četiri, pet zadnjih redova od dima”. Kad se zabranilo pušiti u autobusu, počela su druga kontreštavanja, kad će pauza, kad će vozač stati, treba se zapaliti. Danas je sve to drugačije, što kaže vođa puta - ostali slušaju. A i pušači su postali rijetkost.
Koncert na 11 tisuća metara
Duge noćne sate pjevači znaju preživljavati slušajući nekoga tko bi uzeo mikrofon i zabavljao cijeli autobus. Tenora Petra Trivu pamte po tome da je od uvečer do ujutro pričao viceve, a da niti jedan ne ponovi dvaput. Pričao je fenomenalno, kažu, “padalo se po podu” od smija.
Radiologa Andriju Janovića pamte po enciklopedijskom znanju, pričao bi im satima o mjestima kroz koje putuju. Kemičar Ivo Gasperčić u ratno doba učio ih je o bojnim otrovima... A gledalo se noću i filmove, mnogo i često, pa i one za “odrasle”. Putovanja autobusom pamte se i po tome koliko su puta zbog kvara morali izići iz njega, onaj škverski bi uskuhao već do Karlobaga pa bi mu dolijevali vode.
Preko prijevoja Alpa su ga morali i gurati, a nadomak Londonu mu je pukla guma, pa dok su vozači namještali novu, zbor je iskoristio šansu da obiđe Big Ben i zgradu Parlamenta. Barem toliko! Ivo Ivanišević Kukoč, bivši pjevač i sportaš, koji je 1976. u Berlinu veslao u najboljem osmercu na svijetu, izračunao je da su autobusom, ako se ne računaju avioni i brodovi, dva puta obišli zemaljsku kuglu!
A kako je ekvator dužine nešto veće od 40 tisuća kilometara, onda je jasno koliko su se naputovali. A održali su i koncert iznad oblaka, na 11 tisuća metara visine! Na letu iz Toronta u Vancouver pjesmom su razbudili putnike, a pridružio im se i pilot s čijom kapom su se svi željeli slikati. Pa čak i u pilotskoj kabini.
Pa tko je još na svitu da koncert u avionu? - pita Zdravko Mihaljević Juste.
- Di sam sve bija sa zborom? Bija sam na vrh Eiffelova tornja u Parizu, bija sam u Torontu na vrhu Towera, bija sam u Koelnu na katedrali, i u Milanu, i u Montserratu, na kupoli sv. Petra. U Firenci sam bija na kupoli Santa Maria del Fiore. I odsvakud sam donosija suvenire.
Iz Venecije, Budimpešte, onda Brandenburška vrata, spomenik Kristoforu Kolumbu u Barceloni, pjate... Ovo što smo mi proživili ne može se ni kupit ni platit - zaokružio je Vinko Supičić.
A bit će toga još, tek im je 50!
