Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

Oprostiti: lako je to reći

Zagreb, 170216. Kino Europa, Varsavska ulica. U Kinu Europa veceras je odrzana premijera filma Sve je bio dobar san, redatelja Branka Istvancica. Na fotografiji: Majka dragovoljca Jean Michela Nicoliera, Lyliane Fournier. Foto: Ranko Suvar/CROPIX

Dokumentarni film „Bio je samo dobar san“ redatelja Branka Ištvančića i producenata Irene Škorić i Antuna Ivankovića prikazan je i u Splitu, u kinu Karaman. Projekciju su organizirali Hrvatski časnički zbor, Udruga dragovoljaca HOS-a, Udruga Benedikt i Županija.

Kao što svi već znamo, a vrijedi se stalno podsjećati, radi se o dvadesetpetogodišnjem Francuzu dječačkog lica Jeanu Michelu Nicolieru, koji se osjetio pozvanim iz Pariza doći braniti, kako je sam govorio, jedan potlačeni i ugroženi narod koji je odlučio ići putem nezavisnosti. I nije bio jedini takav stranac.

O djetinjstvu povučenog i mirnog dječaka i o njegovoj odluci koja se nije dala opozvati priča majka Lyliane. Jean je odveden iz vukovarske bolnice, na smrt premlaćen u Hangaru i ubijen na Ovčari. Mogao se i izvući kad je sve bilo već gotovo, ali nije želio. Čak je i obećao majci doći za Božić, ali odlučan opet se vratiti u pakao. U Vukovaru je doživio ono najgore i ono najbolje i odlučio je ostati do kraja.

Tko će to razumjeti

Cijelo vrijeme gledanja vrti mi se u glavi refren iz jedne njemačke antiratne pjesme: Wann wird man je verstehn. Da, tko će, kako i kada razumjeti taj idealizam s jedne i tu okrutnost i mržnju, s druge strane i tu ravnodušnost svijeta, nepravednost sudaca i zlonamjernost tumača.

Običnom ljudskom umu i srcu sve to ostaje nedokučivo i nezamislivo.

U ratu, u toj „pogubi ljudske naravi“ neki ljudi postaju plemeniti, veći od nas i od sebe, drugi padaju ispod razine gladne zvijeri.

Jeanova majka svjedoči kako je francuska politika u ono vrijeme pod Mitterrandom bila posve nezainteresirana za stradanja i razaranja, držeći srpsku osvajačku stranu, a vidjeli smo ovih dana kako istu stranu i četvrt stoljeća poslije kad neznanje ne može biti isprikom drži jedan francuski sudac u Haagu. Prijatelji i poznanici Michelove majke mislili su kako joj je sin skrenuo s uma.

Moj Jean, reći će ona, imao je ono što nisu imali Francuska i Europa. Imao je hrabrost i čast. Majka je iz Vukovara donijela u svoj stan vrećicu zemlje, stavila je u vazu i posadila „cvijet nade i mira“, iznad kojega stoji hrvatska zastavica. Ona nije proklela tuđu zemlju u kojoj je kosti ostavio njezin sin, nego se njome ponosi.

Naša „kulturna politika“

Jeanov brat Paul kaže kako lako može oprostiti onaj kome nije poginuo ni brat ni otac ni sin. Kaže se za političke potrebe kako ne smijemo zaboraviti, ali moramo oprostiti. Lako je, doista, to reći. Čini mi se kako je lakše zaboraviti nego oprostiti. Zaborav je spontan, biološki proces, a oprost traži moralni i intelektualni napor.

Treba reći i ovo: HAVC Hrvoja Hribara nije smatrao potrebnim izdvojiti ni kune za ovaj film, ali je zato financirao „15 minuta-Masakr u Dvoru“, kao i tolike filmove koji negativno, tobože kritički ili ironično govore o Domovinskom ratu, a ni jedan koji bi o tom ratu za slobodu govorio s ponosom, dignitetom, zahvalnošću i slično. Toliko o našoj „kulturnoj politici“.

Naslovnica ad hoc