U Bestijariju Jadranke Damjanov ima dio o romaničkom bestijariju gdje se kao njegova teorijska podloga spominje negativna, apofatička teologija Dionizija Areopagite, a prema kojoj “neslični simboli, poput životinja i čudovišta, prikladniji su da se otvore, raskole i pokažu transcedentno”. Pa i bezumlje koje je nedostatak i odsutnost razuma kod životinja, u nebeskoj zbilji je transcedentno i višak.
U komentarima rečene teologije, John Scottus Eurigena piše kako “te iste božanske stvari bolje i djelotvornije prodiru u ljudsku svijest putem neobičnih usporedbi i pomoću slika najružnijih od svih materijalnih stvari, negoli putem lijepih slika nebeskih i duhovnih stvari… zato kao što Boga više slavi onaj koji mu odriče svaki atribut od onoga koji mu priznaje poneki, tako ga bolje izriče i slavi taj tko mu daje oblik zvijeri”.
Svaka partijska uš ima pristojnu plaću
Čitao sam ovo i mislio kako bih ovo mogao navesti kao sjajan razlog zašto sam izveo Perpetuum mobile. Ali Perpetuum mobile sam izveo prije, tako da ovo kao razlog otpada. Osim ako ne umislim kako sam do istog zaključka došao instinktivno i sam. No, u mom performansu nije riječ o božanskom, nego o ljudskom, previše ljudskom, premda mi nije do kraja jasno što je to “previše ljudsko”. Svejedno, ovo nikako ne može biti razlog zašto sam nag i na svoju sramotu pio mokraću pred očima drugih ljudi.
Ako priču vratim unatrag, sjećam se da je u natječaju Perforacije bio spomenut i honorar. Od radosti sam poskočio kad sam to pročitao, pomislio kako moram prijaviti nešto doista jako i šokantno jer sam ove godine prvi put naumio raditi turšiju, a turšija nije jeftina stvar. Za desetak kilograma povrća i pripadajuću tekućinu potrebno je najmanje 150 kuna. I jučer sam napokon milovao kaul i mrkvu, ljubio kapulu i krastavce, grlio kupus. Bili su to plodovi mojih stegna, djeca moje mokraće. Koje se doduše nadam pojesti. Tako se to radi s djecom.
No, Perpetuum mobile sam izveo krajem svibnja u Rijeci bez honorara i nikakva turšija nije bila na vidiku. Sjećam se da je nešto bijesa bilo i poniženja jer i dalje krumpir, kupus i panceta stižu mi kao plod roditeljskih ruku, u 44. sam i još prikopčan na majčinu sisu. Ali još prije toga, negdje u siječnju ili veljači, imao sam sjajan posao na kojemu sam mjesečno znao zaraditi i po 1300 kuna, a svejedno sam kustosicama iz WHW-a kao jedan od mogućih radova za Istanbulsko bijenale predložio ovaj rad.
Možda me je inspirirao naslov Bijenala “Od čega čovjek živi”, a “čovjek” je prijevod engleskog “mankind” pa bi možda odgovaralo “Čovjek”, dakle ljudska vrsta, dakle u suvremenom svijetu. A ja o “suvremenom svijetu” ne znam ništa, ali znam da svaka partijska uš u Hrvatskoj ima barem pristojnu plaću, a da je nitko od naših slavnih poreznih obveznika neće priupitati “od čega, čovječe, živiš”.
Ima jedno pitoreskno mjesto u Zagori u kojem postoji pitoreskna galerija u kojoj rade četiri čovjeka, od kojih dvojica vodećih članovi su zna se koje stranke. Redovno primaju plaće, a u galeriji izložbi nema pa nema, kao u onoj Cesarićevoj pjesmi, i zna se ne imati tih izložbi i po nekoliko mjeseci, ali plaće redovno stižu. Pa od čega taj naš partijski čovjek živi?! Ako partijski čovjek živi od nerada, neznanja, ignorancije i lizodupstva, od čega onda živi većina drugih ljudi, onih koji rade, znaju i znatiželjni su?
Često slušam jauk i kletve takvih jer, gle čuda, ne mogu živjeti baš zato što rade i znaju. I puno ih je, i kao da su svugdje, al’ su rascjepkani, oni pitanje dana rješavaju svatko za sebe. Ako već sistem za njih nema, činilo mi se pošteno iznijeti im prijedlog rješenja u kojem i dalje ostaju individue i svoji, koje malo košta i nema rizika da vas optuže da ste neprijatelj, a hranjivo je, po nekima i zdravo. Pa sam možda zato pio mokraću.
Predstavljanje vječnog čovjeka
Ali ja sam osoba koje se tuđi jadi slabo tiču, pa i taj razlog otpada. No čitao sam da se kuju planovi koji bi život čovjeka produžili do unedogled, o čovjeku koji bi uz pomoć nanotehnologije bio repariran i prepravljan da mu kraja ne bi bilo bez sjekire. A što će biti s čovjekom kad postane besmrtan? Hoće li čovjek ostati?
Tu leži i pitanje vječnosti i Tipa o čijem smo predodžbiranju pisali na početku. I možda sam mokraću pio da bih si predstavio tog vječnog čovjeka sredstvima koja imam na raspolaganju. Al’ neće biti, metafizika je to za naše biskupe, meni nepojmljiva... Pa zašto onda? Zašto ljudi čine sva ta sranja koja gledamo i o kojima slušamo? Zašto sam ja pišao i pio mokraću? Pa zato jer mogu. Jer mogu!
