StoryEditor
KulturaKritičarska vertikala

Sedamnaest govornika na rođendanu Igora Mandića

Piše PSD.
15. prosinca 2009. - 22:58

Sedamnaest govornika na svojem rođendanu vjerojatno nema ni engleska kraljica, a upravo toliko ih je najavljeno od ranog jutra na svečanoj proslavi rođendana Igora Mandića u prostorijama Hrvatskog društva pisaca. Obasut zasluženom pažnjom, slavljenik se šepirio u svojem prepoznatljivom stilu i davao intervjue prije početka događaja.

U prostoriji je skromno, kako to samo on zna, zauzeo mjesto u drugom redu, dopustivši svima da se izredaju u svojim ocjenama i pogledima, među kojima je zaista bilo iznimnih, stručnih, ali i osobnih, prepunih reminiscencija, topline i izraza bliskosti upućenih slavljeniku. On je već ponovio poznate konstatacije da pušenje ne skraćuje život, jer bi on u tom slučaju, umjesto sedamdesetog, slavio barem osamdeset peti rođendan, te da je ovaj rođendan, kao slavonsku svadbu, počeo slaviti još u listopadu.

Skup je otvorio predsjednik i glavni urednik HDP-a Velimir Visković konstatiravši da, uz prisutnog Branimira Donata, Hrvatska u književnoj kritici nema tako jedinstvenu osobu kao što je Mandić.

Kuljiševa inspiracija

Podsjetio se Mandićevih novinskih početaka u polemičkim tekstovima koji su izlazili iz područja kulture i zalazili u područje politike, žestoko i bez rukavica, iz čega se “vidjelo” da iza njega ne stoji Centralni komitet, ni neki centri moći. “Slavica”, na to je dodao Mandić, “iza mene stoji supruga Slavica.” Cigarilosi i marame, baš kao prava splitska faca koji se zna “puvat”, kako to samo i Splićani znaju, rekao je Visković prisjećajući se prvih susreta s Mandićem, naglašavajući da ga je sredinom sedamdesetih baš Mandićev napad kao mladoga kritičara inicirao u svijet književne kritike.

Teofil Pančić stigao je sa zakašnjenjem iz Beograda, proslijedivši ravno za govornicu gdje je pročitao svoj brižljivo pripremljen esej koji je nazvao štreberskim, a u njemu je pomno objasnio koliko je teško ostati intelektualac koji djeluje javno na vjetrometini događaja, što je možda najtočniji prikaz onoga što Mandić zapravo jest. Osvrnuo se na paradokse bivšeg društvenog uređenja koje je, iako bez demokracije, njegovalo polemike, te veliki broj intelektualaca u jednostranačkom sustavu, koji je poslije iznjedrio jednako veliki broj političkih vođa, a zapravo lažnih intelektualaca. “

Nova etnokratska paradigma” za Mandića je bio samo novi izazov u njegovu kritičarskom radu, rekao je Pančić. Mogao se udomiti u institutu za istraživanje ruda i gubljenje vremena, postati dio “tihe ušuškane beznačajnosti”, što, na sreću, nije, kazao je Pančić. Mani Gotovac prisjetila se kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, “Igorove vehementne i drečne adolescencije” u splitskoj klasičnoj gimnaziji i lista Oči, koji je Mandić s Tonkom Maroevićem i Mani pokrenuo, dok im je pokojni Joško Kulušić bio tehnički urednik.

Prisjetila se Igorove veličine citirajući njegove izjave da se “uvijek treba baviti sramnom poviješću koja nam se zbiva sada”, njegove opčinjenosti pojavama na tadašnjoj javnoj sceni, ustvrdivši da je Igor za nju uvijek bio vrhunski performer, i to ponajprije od svega, još od smišljenog incidenta kad je iz školskog zahoda svoje kolege u šali suočio s vlastitim “prijapskim argumentom”, na opće zaprepaštenje.

Pravo iznenađenje bio je HRT-ovac Aleksandar Stanković, koji je pročitao svoju pjesmu “Igore, kud će ti duša” u kojoj satirično pristupa svojem odnosu s Mandićem, zaključivši da, budući da to nije uspjelo Bukowskom, Mandić možda bude taj kojemu će uspjeti da prvi napravi “ono” na Mjesecu. Ipak, možda je najbolji u svojem izlaganju bio Denis Kuljiš, koji je u svojem impresivnom novinarskom eseju isecirao sve što je Mandić njemu značio tijekom desetljeća kojima se bavi novinarstvom, u kojem se prisjeća trenutka kad je, upoznavši Mandića, odlučio biti – novinar.

Govorio je o Mandićevoj “literarnoj retoričkoj prozi”, Nenad Popović o snazi i pečatu koji je na Mandićevo pisanje ostavilo samoubojstvo njegove kćeri, kao najveća osobna tragedija koja mu se dogodila, a govorili su i Branimir Donat, Tomislav Brlek, Helena Sablić-Tomić, Dubravka Crnojević-Carić i drugi.

nenad medelić

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 10:34