StoryEditor
Ostalointrigantna KNJIGa

‘Hrvatska umjetnost‘ ne postoji, tvrdi Vladimir P. Goss govoreći o ‘umjetnosti hrvatskog prostora‘ koji smo dijelili s Ilirima, Keltima i drugima

5. listopada 2020. - 15:03
Vladimir Goss: Ako pod identitetom podrazumijevamo brend, ili skupinu brendova koji tvore krovni brend ”Hrvatska”, onda je svakako naša predromanika, posebice ona Branimirova doba, ključ za razumijevanje nacionalnog identitetaGoran Mehkek/Cropix

Nova knjiga Vladimira P. Gossa "Početci hrvatske umjetnosti", što je nedavno izišla u nakladi Ibis grafike, predstavljena je na 32. Knjizi Mediterana u Splitu. Prof. dr. sc. Vladimir Peter Goss, rođen 1942. kao Vladimir Gvozdanović, hrvatsko-američki je znanstvenik i pisac, professor emeritus Sveučilišta u Rijeci, a tijekom karijere predavao je na University of Michigan, University of North Carolina i University of Tel Aviv. Autor je ili suautor 17 znanstvenih knjiga ili kataloga, više od stotinu znanstvenih studija, ali i nekoliko romana.

U knjizi se bavite potragom za, koliko sam shvatila, specifičnom razlikom koja našu umjetnost identificira u odnosu na druge. Jesam li dobro shvatila?

- Izvrsno ste primijetili rečenicu koja može dovesti čitatelja u bludnju. Naravno, svatko misli da će se knjiga baviti specifičnostima "hrvatske umjetnosti" pa valjda i ne primjećuje da je jedna od glavnih teza knjige da "hrvatska umjetnost" ne postoji, baš kao ni francuska, kineska, meksička itd.

No postoji, kako u knjizi stalno podsjećam, "umjetnost hrvatskog prostora", u koji smo stigli u ranom srednjem vijeku – rascjepkan, autarhičan, nepovezan. Takav je i danas. Taj smo prostor podijelili sa zatečenim romaniziranim i neromaniziranim Ilirima i Keltima, s barbariziranim i nebarbariziranim Rimljanima i s našim suputnicima, barbarskim Francima i Langobardima....
Iz svega toga je nastao specifični likovni izraz koji se uvjetno može nazvati hrvatskom umjetnošću. Ono što nas u Hrvatskoj povezuje je upravo bogatstvo u raznolikosti na razmjerno malenom području.

Ta atomizacija je i naša bit, naša vrijednost, naša legitimacija pred poviješću i zato je Hrvatska i u Vukovaru Hrvatska, u Pazinu, u Zagrebu, u Murskom Središću, u Smiljanu, u Splitu, na Braču... Nacionalne umjetnosti postoje uvjetno, a nastaju isto tako kako i kad nacionalne države. Postoje nacionalne konstante. A one se vežu uz prostor u kojem nastaju i u kojem se realizira duhovnost stvaratelja. Te su konstante vrlo čvrste kao i temeljni prostorni okvir (natura) i isto tako sustavno djeluju na duhovni faktor (kultura). To su, rekao bi profesor Andrej Pleterski, prirodni i kulturni genom.

ZAŠTO DALMACIJA?

Što je vas, kao zagrebačkog dečka iz dobre kuće, privuklo predromanici Dalmacije? Je li upravo to razdoblje ishodišna točka onog što nazivamo hrvatski kulturni i umjetnički identitet?

- Dalmatinska predromanika je vrlo sklizak pojam. Dalmacija u ranom srednjem vijeku je niz gradova i otoka s bližom okolicom u kojima se zadržala carska, bizantska vlast. I ovdje se od 6. do 11. stoljeća gradi, kleše, slika. To je, doslovno, dalmatinska predromanika.

Predromanika u Dalmaciji, današnjoj, je predromanika mlade hrvatske države u vremenu od ca 900 do ca 1100. Dakle, svakoga, pa bio on ili ona iz dobre ili manje dobre kuće, a želi se baviti navedenim razdobljem, mora privući centar, a taj je u to doba u Klisu, Bijaćima, Solinu, Biskupiji, Kninu, Biogradu...

image
Vladimir Goss: Žao mi je da upravo sada, kad sam počeo dolaziti do, vjerujem, znakovitih saznanja, ne mogu ih prenijeti širem krugu nasljednika. Možda tu leži odgovor na vaše pitanje kako uspijevamo uz mnoštvo sjajnih pojedinaca imati loš sustav

Iako sam po rođenju gradski čovjek, moje su simpatije uvijek bile uz 'rus', ladanje, pa tako i za rane faze ciklusa.
Odavde i moje simpatije prema predromanici i romanici, umjetničkim izrazima koji se služe stilizacijom i apstrakcijom oblika te mitološkim i simboličkim sadržajima. I onda imaš sreću da se rodiš u susjedstvu jedne od najvećih živih zbirki takve umjetnosti na svijetu!

I kad, naravno, puno kasnije spoznaš da je upravo taj, nazovimo ga plemeniti ladanjski sklop, velika snaga, bit Hrvatske, hrvatskog naroda i stvaralaštva u njihovu prostoru, što ćete nego se tome veseliti.

Dakle, u Dalmaciji je ključ hrvatskog brenda?

- Ako pod identitetom podrazumijevamo brend, ili skupinu brendova koji tvore krovni brend "Hrvatska", onda je svakako naša predromanika, posebice ona Branimirova doba, ključ za razumijevanje nacionalnog identiteta.

Sv. Cecilija u Biskupiji je paradigmatični primjer arhitekture koja spaja ideju ranokršćanske i ranobizantske trobrodne bazilike s karolinškim zapadnim tornjem, westwerkom, s rimskom vještinom svođenja, sjetimo se Dioklecijanovih podruma, s odjekom rimskih prislonjenih kolonada u polukružnim potpornjacima koji su jedinstveni u svijetu; s vrhunskim pleterom koji smo primili iz karolinške Italije i sa sjevernog Jadrana, i koji je zaista postao brend hrvatske umjetnost, a u nas je brojem per capita te kvalitetom najbolji na svijetu. Pogledajte Branimirov natpis iz Muća, čitajte Nikolu Jakšića...

Dodajte tomu nestali oslik i glazbu koja se sasvim sigurno njegovala uz crkvu njezine svetice zaštitnice, pa imate djelo koje prethodi zapadnoj Europi za više od stoljeća i koje pokazuje što je hrvatski brend – spoj najboljeg u gradu i na ladanju, kod kuće i vani, u prošlosti i sadašnjosti.

Možemo li to preslikati i na državu?

- Primijenite li to na državu, koja je malena ali žilava, ima vlastitu crkvu, i okreće se, vidovito, rastućoj europskoj sili, rimskom Papi, vidjet ćete da ona njeguje svoju nezavisnost i kreativnost, ali dobro zna da se bez jakih veza ne stiže daleko, a te veze trebaju bit dovoljno labave da se ne ugrožava fizički i duhovni suverenitet.

I imate i Branimirovu Hrvatsku i suvremenu Hrvatsku koja polako ali sigurno stječe svoje mjesto u ujedinjenoj Europi. Uzgred, zahvaljujem profesoru Boži Skoki da me je uveo u kraljevstvo brendova.

MOJ DOŽIVLJAJ HRVATSKE

Vaš je životni put zanimljiv – od Zagreba, preko SAD-a, Tel Aviva, pa do Rijeke. Izjavili ste da je u Americi bolje, a u Hrvatskoj ljepše. Je li ljepota naše zemlje za vas umjetnička, društvena ili etička činjenica?

- Nazvao bih to doživljajem osjećaja. Zamislite večernju bonacu u sjenovitom zalivu s odrazom tamnih četinara; miris roštilja i mlade kraljevine na kirvaju u nekom od sjeverozapadno-hrvatskih cinktora. Zamislite izlazak sunca iza Velebita od crkvice Sv. Križa u Ninu.

Da u društvu voljene osobe s Veprinca nad Opatijom motrite plavi kotao ljetnog Kvarnera gdje zrak, svjetlo, nebo more i vi postajete jedno. Hrvatska se doživljava u ljepoti odmjerenih dimenzija, bez nategnutih proporcija, bez lupe i galame, reklo bi se, po mjeri prirode-prostora, njegovih stanovnika i naših korijena u njemu.

Potječete iz obitelji koja se više puta 'preimenovala'. Vaš djed je bio Artur Ferdinand Ajzenšteter jer je stigao iz 'željeznog' Eisenstadta u Gradišću, a onda je promijenio prezime u Gvozdanović. Vi ste od Gvozdanovića postali Goss. Tijekom obiteljske povijesti bilo je i promjena religijske pripadnosti. Je li takva biografija utjecala na vas u smislu gradnje vašeg osobnog i nacionalnog identiteta?

- Nikad se nisam previše opterećivao obiteljskim stablom. No ono je i više nego zanimljivo. Dodajmo uz Ajzenštetere Tymczyszyne, to je moja baka rođena u Srebrenici od Amalije Leontovicz i Mikhaila Tymczyszyna - Poljakinja i Ukrajinac, magistrata koji je iz Krakova bio poslan u Bosnu. Bili su u rodu slavnom nadbiskupu Lviva, Andreju Šeptickom, borcem za pravdu i slobodu Ukrajine od Austrije do Hitlera i Staljina.

Baka se udala za Oskara Sekulića, profesora klasičnih jezika u Banja Luci, sina Martina Sekulića, glavnog učitelja Nikole Tesle. Sekulići – Szekely su ostaci Huna koji su se zadržali u Sedmogradskoj.

image
Vladimir Goss: U Zagrebačkom prigorju i u Kaštelima, dvama najodličnijim sobama doma hrvatskog naroda, divljački je uništen dobar postotak našeg nacionalnog identiteta

Druga baka, udana za Ajzenštetera, rođena je Petaj, a taj Petar Petaj bio je u nekoj vladi kasnog 19. st. Prisjednik Stola Sedmorice, Zagorec, narodnjak, i vjerojatno podrijetlom Mađar. Dida Artur je kao dijete stigao iz Gradišća kad su se mnogi Gradišćanci selili da bi im djeca mogla studirati u Zagrebu, na hrvatskom.

VJERA MOJSIJEVA I KRŠĆANSTVO

On je prešao na kršćanstvo?
- Pokrstio se i bio uvjereni Hrvat. Kako smo prošli rat, ne znam. Nisam osjećao nikakvog straha, no sigurno je bilo napetih trenutaka. Djedova sestra Margita zadržala je vjeru Mojsijevu, no niti nju nisu dirali. Djeda su ustaše najurili s mjesta bankovnog direktora, a komunisti su ga 'nagradili' uzevši mu dvije kuće. Umro je 1950. reklo bi se, ubila ga tadašnjica.

Ispostavilo se da je djed spremio kod sebe neke predmete židovskih obitelji koje nisu tako dobro prošle. Godine 1979., na mom proputovanju za Izrael, netko je čak došao tražiti neke slike. I našle su se na tavanu. I sad da si ja tarem glavu s tim što sam i tko sam? Smatram se Hrvatom koji voli svoju prvu domovinu.

Poštujem i Ameriku, koje sam isto državljanin, za sve što mi je pružila. Zainteresirane upućujem na moj roman-autobiografiju 'Veliki Gložac'...

Mnogi su ljudi zacijelo bili podozrivi spram tolikih promjena u vašoj obiteljskoj osobnoj iskaznici. Jesam li u pravu? Jeste li danas 'sumnjivi'?

- Svaka osoba koja svoj život ne živi u nekom jatu je "sumnjiva". Dio djedove obitelji, oni koji su preživjeli rat i 1948. otišli stvarati Izrael, nisu djedu nikad oprostili. Pokušao sam ih naći kad sam bio tamo, no nisam uspio.

Komunisti su obožavali moje roditelje, nekomuniste, jer su bili sjajan primjer visokih intelektualaca koji su se saživili s režimom i moglo se s njima kao nepartijcima mahati pred nosom zapadnim buržujima. Kad sam devedestih godina dolazio u Hrvatsku kao dopisnik "Večernjeg lista" iz SAD-a i vodeći lobist za Hrvatsku kao, naravno pro bono, voditelj Odjela za promidžbu Nacionalne federacije američkih Hrvata, pod časnim okriljem Hrvatske bratske zajednice, na Plesu me je uvijek čekao auto da me vozi ravno na HTV. Nudio mi su ulazak u politiku 2000. i to "sa svih strana".

To sam mudro preskočio i bio, neočekivano, nagrađen profesurom na Rijeci koju sam dobio na temelju svojih znanstvenih i organizatorskih referenci. Na moj rad za Večernji, NFCA i na moju, slobodno ću reći, nevjerojatnu karijeru u Rijeci, beskrajno sam ponosan.

Kad se nisam "angažirao" 2000. počelo me se ignorirati. To mi je malo žao jer sam mogao možda više doprinijeti boljitku Hrvatske. Nakon nove knjige biti ću još "sumnjiviji".

Je li, po vama, svaki, pa i nacionalni identitet, neka vrsta 'jedinstva suprotnosti' koja traži veću ili manju dozu iluzije i brisanja određenih aspekata memorije? Svjedoci smo brisanja, ili barem ignoriranja, određenih razdoblja naše povijesti, pa i povijesti umjetnosti, za ljubav nacionalnog identiteta kreiranog praktički jučer...

- Pogodili ste "u sridu"! Sanjam skup koji bi se posvetio zaboravljenim potisnutim, zabranjenim temama hrvatske humanistike.
Krležine 'Balade Petrice Kerempuha' prvi sam put pročitao oko 1960., u vrijeme mature. Oduševilo me je kako je taj "velekomunist" opalio po nekim koje su nam u školi nudili kao prethodnike Bratstva-Jedinstva, maltene Titove pionire po dru. Ludwigu von Gayu, Biškupu Štroci, Banu Mažuranu, a među hrvatskim uglednicima ishvalio jedino "Starog", Antu Starčevića; kojeg se nekako toleriralo kao "naprednog", uz opasku da je iz njegove stranke ipak poteklo ustaštvo.

Od tog časa bio sam uvijek jako podozriv prema prevladavajućem stavu u hrvatskoj humanistici i povijesnim znanostima, a taj je da je dobro sve ono što nas vodi ili vraća na Balkan i neku "Jugoslaviju". Istovremeno, Krleža je baladu "Lamentacija o štibri" posvetio "Pavelu Štosu horvackemu vitizancu ki kipa domovine ni spoznal ni prepoznal". Koji je napisao: "Vre i svoj jezik pozabit Horvati hotje, ter drugo narod postati", čime se Krleža deklarirao i kao protivnik majmunisanja svega smeća što nam i do danas dolazi s "prosvijećenog Zapada".

Sve te i takve vizije i revizije koje se i danas vode, politika su, loša politika, a ne znanost. Sretan sam da opet s Krležom mogu reći: "Nit sam Židov, nit sam Pemec, nit sam nosil venec na Oplenec".

MRAK ARHITEKTURE POSLJEDNJIH 30 GODINA

Vaša je majka bila prva žena na čelu 'muškog' Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Što vi kao povjesničar umjetnosti, ali i sin svoje majke, mislite o urbanoj, urbanističkoj i arhitektonskoj slici Zagreba, ali i Hrvatske, u posljednjih 30 godina?

- Sve najgore! U Zagrebačkom prigorju i u Kaštelima, dvama najodličnijim sobama doma hrvatskog naroda, divljački je uništen dobar postotak našeg nacionalnog identiteta. Zidanje mnogokatnog hotela u zelenkastom jadranskom zalivu ili dolini sjevernohrvatskih planina je stanica na putu u pakao. Najstrašnije je da se tu ne radi samo o pojedinačnim, nekvalitetnim, mastodontskim pothvatima, već se uništava naše najveće blago – hrvatski prostor.

Vaš otac je bio dekan Medicinskog fakulteta i, koliko sam shvatila, dobar prijatelj s Andrijom Štamparom. Je li istina da je upravo Štampar bio potpisao dopuštenje vašim roditeljima da odu u Ameriku?

- Istina je. No radilo se o Švedskoj, jer Amerika 1949. nije tati dala ulaznu vizu, no bio je u Kanadi. Živio sam, a i danas živim u Rockefellerovoj, pa je Štampar idući s posla na tramvaj znao stati kod nas na kavu. Volio sam mu sjediti u krilu. Bio je dobar i ugodan čovjek, a sposobnost i mar volio je i kod sebe i drugih. Da nam je više takvih!

Iz Amerike sam se vratio jer sam shvatio da je s krajem rata moj posao ondje završen. Nisam pogriješio, no Americi sam za mnogo toga zahvalan, a ponajviše što me je naučila da se pošten i marljiv rad isplati i nagrađuje, da se potiče inicijativa i inovativnost. To sam propovijedao pokoljenjima mojih studenata i mislim da je sjeme palo na plodno tlo. No i Mojsije je znao da treba ostati 40 godina u pustinji kako bi izumro stari mentalitet.

ZAŠTO IMAMO LOŠ SUSTAV?

Vaša kći je časnica u američkoj vojsci?

- Christine Sarah Goss, udana Hall, moja kći rođena 1981., živi i radi u Winston Salemu, pedesetak kilometara od rodnog Hillsborougha. Major je u rezervi medicinskog korpusa američkih oružanih snaga i šefica hitne u Stanley County Hospital u Winston Salemu.

Njen suprug, Cristopher, socijalni je radnik. Nemaju djece, ali imaju čopor mačaka. Chris voli dolaziti u Hrvatsku, kad stigne, zna ponešto hrvatski, ponosi se svojim podrijetlom, no potpuna je Amerikanka, kako i treba biti.

Profesor ste emeritus i s te pozicije možete iskreno i neovisno ocijeniti hrvatsko visoko školstvo. Kako uspijevamo uz mnoštvo sjajnih pojedinaca imati loš sustav?

- Professor emeritus znači ustvari da ste u penziji. Rektor Pero Lučin me je predložio odmah po službenom umirovljenju, rekao je da "me ne smiju izgubiti". U Zagrebu su tri godine odugovlačili. A kad sam se javio da sam spreman nešto učiniti za Rijeku, odgovorilo se da nema novaca. Žao mi je da upravo sada, kad sam počeo dolaziti do, vjerujem, znakovitih saznanja, ne mogu ih prenijeti širem krugu nasljednika. Možda tu leži odgovor na vaše pitanje kako uspijevamo uz mnoštvo sjajnih pojedinaca imati loš sustav.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

11. listopad 2020 16:04