StoryEditorOCM
OstaloLibrofilija

Gomont se dugo tražio i mijenjao zanimanja, da bi konačno izabrao strip profesionalnom nišom. Vrijedilo je čekanja...

Piše Ivica Ivanišević
6. veljače 2023. - 14:32

Postoji rašireno koliko i pogrešno uvjerenje da se mračne, opore i uznemirujuće priče moraju ambijentirati u prikladno tamne i hladne predjele.

Zato se ljudi ne čude nordijskom noiru, ali se, u pravilu, zbune kad čuju da se odlični krimići pišu i diljem osunčanog Mediterana.

Nije zgorega tada podsjetiti kako mafija nije patentirana na ulicama nekog skandinavskog velegrada, nego u tijesnim kaletama sicilijanskih gradića i sela. Ili – da iskoračimo iz žanrovskog geta krimića u realni svijet – da fašizam nije ni domišljen ni pretvoren u praksu pod olovno sivim sjevernoeuropskim svodom iz kojega lije kao iz kabla, nego pod južnjačkim azurnim nebom bez oblačka. Osunčani predjeli ne samo da su veoma upotrebljivi kao pozornice svih zamislivih zala, nego su ustvari nadmoćne većini sumornih i hladnih ambijenata. Razlog? Pod jarkim suncem sjene su masivnije i veće, a ništa bolje ne raspiruje tjeskobu i strah od silueta neznanaca.

Zvizdan i žega

Ne morate mi vjerovati, ali morali biste – zaista morali! – pročitati briljantan grafički roman Pierre-Henryja Gomonta pod naslovom “Pereira tvrdi” (libar je preveo Vjeko Martinjak), pa ćete se i sami osvjedočiti kako su, recimo, zvizdan i žega sjajan kontrapunkt strahovladi koja raspiruje ledenu jezu. Pereira je lisabonski novinar i prevoditelj koji za kruh zarađuje kao urednik kulturne rubrike u katoličkom listu.

Žena mu je odavno mlada preminula od sušice i on se od toga gubitka nikad nije oporavio. Živi povučeno, puno radi, a malo razgovara, i to uglavnom sa slikom pokojne supruge i starim svećenikom kojeg nervira Pereirina potreba da se redovito ispovijeda premda nikad nema ništa ispovjediti. Nije se propio, ali kao da i jest, jer mu zdravlje propada od ružne navike da loče cisterne prezaslađene limunade. U paketu s neutaživom žeđi, ide, očekivano, i nezasitna glad, pa je Pereira dosegnuo oblik buhtle.

image

Pierre-Henry Gomont/AFP

Druga je polovina tridesetih godina, u Španjolskoj bjesni građanski rat, u Njemačkoj orgijaju nacisti, a u Portugalu Salazar uspješno suzbija svaki disonantni glas. Pereira nije slijep, od prilike od prilike i sâm ima prilike svjedočiti na ulici kako batinaši s iskaznicama političke policije namrtvo premlaćuju one koji drukčije misle, ali naučio se ne obazirati na takve incidente. I, još važnije, naučio ih je racionalizirati kao, doduše, tužne, pa i tragične događaje koji su, eto, neizbježna posljedica usijanosti i fanatizma onih koji oporbeno misle i djeluju.

Ljevičar i antifašist

Njegov konformistički mir ispunjen radom, debljanjem i melankolijom doći će u pitanje kad u nekim novinama pročita članak mladog magistra filozofije Francesca Monteira Rossija i odluči mu ponuditi honorarnu suradnju. Iako se poslovni prijedlog činio prilično morbidnim, jer je od mladića zatražio da pripremi nekrologe velikim piscima koji su još uvijek živi, on ga je svesrdno prihvatio i time izbacio Pereiru iz kolosijeka relativno udobne i apsolutno sigurne rutine. Nijedan od naručenih tekstova neće biti objavljiv jer će se pokazati da je mladi autor uvjereni ljevičar i antifašist koji niti želi niti može prilagoditi svoja uvjerenja ničijoj narudžbi, nego slavne pisce desničarskih uvjerenja ispraća ne libeći se teških riječi.

Nakon što Francesco upozna Pereiru sa svojom djevojkom, još energičnijom protivnicom Salazarova režima od njega samog, pa ga onda uključi i u konspirativnu akciju skrivanja čovjeka koji organizira prebacivanje portugalskih dobrovoljaca u redove španjolske republikanske vojske, melankolični debeljko konačno će početi preispitivati svoj položaj i uvjerenja, a onda će se naći pred teškim izborom: nastaviti žmiriti ili barem pokušati dići svoj glas.

Druga domovina

”Pereira tvrdi” adaptacija je istoimenog romana Antonija Tabucchija (1943. – 2012.), talijanskoga pisca koji je, otkrivši Fernanda Pessou, Portugal izabrao kao svoju drugu domovinu. Libar je izvorno objavljen 1994., da bi već godinu kasnije dobio svoju filmsku adaptaciju u režiji Roberta Faenze s Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi. Stripovnu verziju potpisuje Pierre-Henry Gomont (1978.), francuski scenarist i crtač koji se, kako veli stara fraza, dugo tražio i mijenjao zanimanja, da bi konačno izabrao strip kao svoju profesionalnu nišu.

Vrijedilo ga je čekati jer se radi o majstoru groteskne figuracije i bogatog kolorita u službi naracije, umjetniku koji čitatelju ipak nije “nacrtao sve”, nego mu je dopustio da sam, sukladno mjeri vlastitog ukusa i pameti, “dovrši” naznačene nijanse i slojeve, u suštini, optimistične priče o obraćenju jednog konformista.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. ožujak 2023 16:42