StoryEditor
KulturaNA PUTU DO ZVIJEZDA

Od 'Blagajnice' do 'Zvizdana': kako je Matanić izrastao u vodećeg hrvatskog režisera

Piše PSD.
31. svibnja 2015. - 17:58
Wow! S ova tri slova ministar kulture Berislav Šipuš izrazio je iznenađenje nagradom za “Zvizdan“ Dalibora Dade Matanića na filmskom festivalu u Cannesu. SMS o priznanju žirija unutar drugog po važnosti canneskog programa “Izvjestan pogled“ (“Un Certain Regard“) Šipušu je poslao Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), a ministar kulture nije mogao vjerovati onome što je pročitao.

“Wow“ je pravi uzvik za ilustraciju Matanićeva postignuća. Rijetko je tko mogao očekivati da će neki hrvatski dugometražni film upasti na utjecajni festival u Cannesu, gdje se naša kinematografija nije našla od pradavne 1981., još manje da će se kući na kraju vratiti s vrijednom nagradom (drugom po važnosti u sklopu “Izvjesnog pogleda“), uručenom od strane žirija na čelu s glumačkom divom Isabellom Rossellini.

Ipak, treba istaknuti da je domaća kinematografija posljednjih godina napravila nekoliko koraka naprijed prema festivalskim/svjetskim pozornicama. Ključne su bile 2013. i 2014. – film “Obrana i zaštita“ Bobe Jelčića bio je u Berlinu, Brešanova “Svećenikova djeca“ osvojila su nominaciju za europskog “Oscara” kao najbolja komedija, a “Takva su pravila“ Ognjena Sviličića dogurala do Mostre/Venecije i tamo se okrunila priznanjem za naj-glumca Emira Hadžihafizbegovića.

Taj zapaženi niz hrvatskog filma Matanić je odlično nastavio i vratio ga u Cannes. Pita li se potpisnika ovih redaka, nije čudno da je to napravio baš Matanić. Koncem prosinca 2010. godine, upravo je Matanića vaš kritičar odabrao za redatelja mlađe generacije koji je sa svojih šest filmova najviše obilježio proteklo desetljeće unutar hrvatske kinematografije i napisao njegov portret za “Slobodnu“ naslovljen s “10 godina Dade“ (prema naslovu biografske drame “100 minuta Slave“, 2004.).

“Slab sam na mali opus Antonija Nuića, napose treću priču omnibusa “Seks, piće i krvoproliće“ i “Kenjca“, obožavam Ognjena Sviličića s naglaskom na ‘Oprosti za kung fu’, Kristijan Milić (‘Živi i mrtvi’) i Ivan Goran Vitez (‘Šuma summarum’) također su dali iznimno značajan obol hrvatskom filmu od 2000. naovamo, a Ostojićeva ‘Ta divna splitska noć’ mi je najbolji hrvatski film dvijetisućitih, tik ispred ‘Crnaca’ para Jurić-Dević. No, ako bih trebao izabrati hrvatskog redatelja mlađe generacije koji je najviše obilježio minulo desetljeće, bio bi to ipak - Dalibor Matanić“, zapisao sam tada kad je u kinima igrala njegova “Majka asfalta“.

U danom razdoblju Matanić je imao šest dugometražnih filmova (“Blagajnica hoće ići na more“, “Fine mrtve djevojke“, “Sto minuta Slave“, “Volim te“, “Kino Lika“, “Majka asfalta“) i nekoliko kratkometražnih, od čega su dva primljena u Cannes (“Suša“, Tulum“). U tim filmovima Dado je demonstrirao filmofiliju i autorstvo, bitne čimbenike svake moderne redateljske ličnosti. On je jedan od redatelja koji doista ide u kino i prati nova kinematografska kretanja, gleda i hrvatske i strane filmove.

Primjerice, “Fine mrtve djevojke“ (2002.) posjedovale su pomaknutu “lynchovsku“ atmosferu prošaranu realističnom začudnošću De La Iglesijinih “Susjeda“, “Kino Lika“ (2008.) nastao je pod utjecajem Fellinijeva “Amarcorda“ provučena kroz filtere mađarske “Taxidermije“ Gyorgyja Palfija, a “Majka asfalta“ (2010.) bila spoj stilskih izričaja braće Dardenne i rumunjskog “novog vala“.

Matanić je i nakon 2010. također nastavio promatrati nove stare filmske tokove. “Ćaća“ (2011.) je bio minimalistički horor kakav bi u ličkoj osami možda snimio Michael Haneke (“Skriveno“), dok su “Majstori“ (2013.) bili “slapstickovski“ spoj Kreše Golika i Billyja Wildera. S druge strane, takoreći svaki Matanićev film, počevši od prvijenca “Blagajnica hoće ići na more“ (2000.), jasno je autorski postavljen u smislu tema i (najčešće ženskih) likova koje okupiraju našeg režisera.

Društveno angažirani lajtmotiv Matanićevih filmova su frontalni sudari “drukčijih“ pojedinaca (zaljubljene lezbijke, umjetnice ispred svog vremena...) s vladajućom masom koja unazađuje njihovu sredinu i čini je zadrt(ij)om. “Tko misli da je pripadnost masi obrazac života, gadno je promašio bit“, izjavio nam je Matanić u predcanneskom intervjuu i sumirao vlastita tematska nastojanja.
Goran Marković i Tihana Lazović u 'Zvizdanu'
Pričom o zabranjenoj hrvatsko-srpskoj romansi, Matanićev “Zvizdan“ nastavlja njegovu autorsku poetiku i dolazi u pravo vrijeme kad se u regiji i šire još uvijek nije stvorila povoljna klima za biti drukčiji, neovisno je li tu drukčijnost ilustrira sklonost istom spolu, nacionalnost ili nešto treće. Dakle, Matanić ima sluh za aktualnost, najveći uz Brešana. Ujedno je i radoholičar isključivo posvećen režiji filmova, neovisno o njihovu žanru i uvjetima stvaranja. “Zvizdan“ je njegov deveti film u 15 godina, što je brojka s kojom se nijedan hrvatski redatelj ne može pohvaliti. A što više snima, Matanić sve više stasava kao kompletan redatelj.

U završnom pasusu onog portreta iz 2010. zapisao sam: “Dovoljno je pogledati ponovno ‘Blagajnicu’ i usporediti je s aktualnom ‘Majkom asfalta’. Razlika je ekvivalentna razlici mjesta radnje tih filmova - malog dućana i shopping centra“. “Zvizdan“ nisam pogledao, ali već se prema sjajnom foršpanu nazire da je posrijedi nepobitna kruna Dadina dosadašnjeg opusa, režijski za “Majku asfalta“ ono što je taj film bio za “Blagajnicu“.

- Meni je osobito drago da je Matanićev film uspio ući na ovako prestižan festival, i još k tome osvojiti nagradu. Osim neospornog talenta Matanić ima i rijetku upornost i nevjerojatne radne navike. Zapravo, to bi bilo točnije nazvati radoholičarstvom nego radnim navikama. Zadovoljstvo je biti uz njega dok stvara; on zaista uživa u procesu, kreira odličnu atmosferu i ostavlja dojam da radi s velikom lakoćom.

Opet, iza toga stoje sati i sati rada, velika upornost i znatiželja koja je kod njega, rekla bih, nakon svih filmova ista kakva je bila kada je smo radili prvijenac “Blagajnica hoće ići na more“. Izuzetno mi je drago da nam je uspjelo predstaviti film baš na canneskom festivalu koji je svima nama iz profesije najznačajniji svjetski filmski događaj. Drago mi je upravo zato što je taj uspjeh rezultat golemog rada i upornosti, a ne nasumičnog spleta okolnosti – o redateljevu uspjehu nam se očitovala prva žena “Kinorame“ Ankica Jurić Tilić koja je producirala većinu Dadinih filmova od “Blagajnice“ do “Zvizdana“ da on sad već figurira kao njezin “kućni režiser“.


Veoma pozitivno mišljenje o Mataniću ima i prvi čovjek HAVC-a.
- U životu se uglavnom stvari dogode onako kako ih ne predviđate. Tako je bilo sa “Zvizdanom“, a tako će biti i s budućnosti, što god sad predviđali. Matanić nikad nije prihvatio sapunicu i nije se zaposlio na Akademiji, a to su dva umrtvljujuća izazova nakon kojih redatelj postane nešto kao pištolj s prigušivačem ili magarac sa samarom. Pored toga što povremeno snimi koju reklamu, svoj život je posvetio pravljenju filmova, s ovakvim ili onakvim proračunom, putem TV-a, HAVC-a ili neke treće, divlje varijante. To ga je učinilo redateljem od glave do pete. Već dugo, od “Majke asfalta“, Matanić nije snimio kadra kojem možete naći manu, razvio je neobičnu tečnost i točnost. Naravno, tečnost kadra nije dovoljna za dobar film, za to je potrebna potpuna usredotočenost, genijalna ekipa i božja milost, sve što se poklopilo u “Zvizdanu“ – kazao nam je Hribar.

A što Dado kaže?
- Sad je idealan trenutak za hrvatski film, nema više spuštanja i možemo se samo dizati na više razine - ponosno je saopćio medijima nakon povratka iz Cannesa.

Matanić je u pravu i, sudeći po nadolazećim projektima, hrvatski film bi se mogao nastaviti dizati.
- Ovaj čas čekamo na dugometražne filmove Zrinke Matijević Veličan, Dane Budisavljević, Hane Jušić, Sonje Tarokić, Snježane Tribuson, Antonija Nuića, Ivana Gorana Viteza, Zrinka Ogreste, Branka Schmidta, Rajka Grlića... Ne bih se na njih sada kladio kao na utrkama. Film nije sport, a filmovi koje sam spomenuo su silno raznoliki. Dobar broj njih ima cilj zabaviti publiku, a ne ući u “Un Certain Regard“, sasvim sigurno – rekao nam je Hribar. Ali, tko zna. Otkako je Matanić probio led, sve je moguće.

MARKO NJEGIĆ

’Trilogija Sunca’ umjesto ‘hrvatskog Ramba’

Dalibor Matanić je najavio da idući projekt nakon “Zvizdana“ – to je “Zora“, drugi dio njegove “Trilogije Sunca“. Nadamo se da nije posve zaboravio i na “hrvatskog Ramba“ kojeg nam je najavio u intervjuu iz ljeta 2013. godine.

’Blagajnica hoće ići na more’ najgledanija

Najgledaniji Matanićev film u kinima je “Blagajnica“ koja je privukla 50 tisuća gledatelja, nakon čega slijede “Majstori“ s 22.549. Ostaje da se vidi kako će proći “Zvizdan“ kad krene u rujnu.


item - id = 275178
related id = 0 -> 1104441
related id = 1 -> 1046498
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. rujan 2021 05:48