StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Veliki pisac iz ‘kostoljubive‘ zemlje

2. kolovoza 2021. - 18:45

Da se ne lažemo, ljudski je biti zavidan.

Dok entuzijastični amater, koji u rijetkim trenucima dokolice voli prebirati po žicama gitare sluša nekog virtuoza, prije ili kasnije sebi i Gospodinu, ako u njega vjeruje, postavit će pitanje: zašto on, a ne ja?

Zašto je on blagoslovljen tako raskošnim umijećem da mu prsti kao navijeni jure po vratu instrumenta i bez greške pogađaju prava mjesta, a meni su darovane dvije lijeve ruke s kojima ne mogu čestito ni krampati, a kamoli muzicirati? Ma da ste svetac, pomislit ćete nešto slično. Postoje, međutim, i talenti za koje se nitko pametan ne bi htio otimati. Kao, recimo, onaj kojim raspolaže Darko Cvijetić.

Ne zavidite mu

Nema nikakve sumnje, njegova je spisateljska vještina velika i rijetka, za njom se lako pomamiti i poželjeti da bude vaša. No, dovoljno je pročitati nekoliko stranica da biste shvatili kako se taj iznimni dar ne može oteti ili posvojiti, ne može se čak ni zamisliti izdvojen od osobe autora i njegove skoro pa agonijske potrebe da bude u isti mah i progonitelj i iskupitelj ljudi koji su učinili tolika zla, a danas igraju uloge mirnih, srdačnih, nasmiješenih susjeda.

Pretpostavljam da je divno živjeti s tako velikim književnim darom, ali mi se čini neizdrživim živjeti s tako velikim jadom koji Cvijetića proganja i pritišće, o čemu, uostalom, svjedoče sve njegove knjige.

Pa i zadnja, "Noćna straža", napola prozna, a napola poetska zbirka, ali neporecivo cjelovita kao libar koji govori o ljudima koji su osuđeni na život u prošlosti, jer njima nije oduzeto samo pravo na budućnost, nego i mogućnost da ono što im se upravo događa nazovu sadašnjošću.

Hoćete primjer? Oduvijek sam gajio čvrsto uvjerenje kako recenzenti koji otkrivaju čitavi sadržaj neke priče zaslužuju teške riječi, ako već ne i lakše tjelesne ozljede, ali ne mogu si pomoći.

Ma koliko god se trudio odoljeti, sve mi je zaludu, jer je kušnja jača od mojih skromnih snaga, pa ću učiniti neoprostivo: u kratkim crtama izložiti o čemu nam Darko Cvijetić govori u vrlo kratkoj priči pod naslovom "Zimnice".

Ova storija ima četiri lika. Prvi je Eso, bivši logoraš kojega su svakodnevno tukli. Vratio se iz Amerike da umre u svom gradu, a onda ga je pokosio moždani udar.

Vuče desnu nogu, jedva hoda, lice mu je deformirano. Svakoga jutra prošeta sa ženom Natašom do tržnice i natrag. Pero je bio Esin tamničar, tukao ga je svakodnevno.

Vratio se iz zatvora da umre u svom gradu, a onda ga je pokosio moždani udar. Vuče lijevu nogu, jedva hoda, lice mu je deformirano. Svakoga jutra prošeta sa ženom Majdom do tržnice i natrag.


Svakoga jutra ova se dva para sretnu. Žene su zajedno išle u osnovnu školu pa vole popričati o pripremi voća za zimu, o krastavcima i paprikama. A njih dva se gledaju i čekaju ih.

Da je Darko Cvijetić umjesto cijele knjige objavio jedan jedini list s ovom pričom, srčano bih branio uvjerenje kako se radi o velikom i važnom djelu po kojemu će se pamtiti književna 2021. Ali napisao je on još podosta.

Prva, prozna polovica knjige, nosi naslov "Naš panj, naša satara"; druga polovica nudi poemu u „sedamdeset naricanja“ pod imenom "Pusta Bosna". Svaki dio protegnuo se na oko stotinu stranica, što znači da je s lakoćom mogao biti zaokružen kao samodostatni libar (dakle, ukupno dva).

Odluku da ih ipak zbije u samo jedan svezak netko bi mogao smatrati dvojbenom, jer dvije vrste tekstova nije mudro gurati u istu ladicu. Načelno, ta primjedba možda i ima nekog smisla.

Svaka je riječ oštrica

No, u slučaju Darka Cvijetića ne može biti promašenija. Jer, ovaj autorski multipraktik ne pravi razliku između poezije i proze. Zato se njegovi romani mogu doimati kao pjesme nestandardno velikih konfekcijskih brojeva, a čak i najkraći poetski zapisi imponiraju širinom i slojevitošću naracije.

Kao što zemlja o kojoj piše nema parnjaka i ne podliježe uobičajenim pravilima, tako i njegov stil izmiče uvriježenim podjelama i klasifikacijama.

Očekivano, autor i ovdje s lakoćom propituje mogućnosti i širi granice jezika, stvarajući nove riječi, kao, primjerice, u tekstovima koji se bave "grobobolnom" i "kostoljubivom" zemljom ili kad govori o "palimpsestarini" za prelazak na drugu stranu papira. Da, s puno razloga moglo bi se reći kako se Cvijetić jezikom igra. No, ta igra nije čin neobuzdanog veselja, od nje čitatelja podilaze žmarci.

Svaka riječ nazubljena je oštrica koja duboko zasijeca i ostavlja ožiljke. Na svakom senzibilnom čitatelju, a na piscu, kladio bih se, još i više. Upravo stoga mu nitko ne bi smio zavidjeti na talentu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. kolovoz 2021 07:36