‘Prema jezeru‘ Kapke Kassabove ili od škotskog visočja do izgubljenog zavičaja

Kapka Kassabova rođena je 1973. godine u Sofiji. Nakon sloma komunizma, s obitelji se preselila u Novi Zeland gdje je studirala francusku, rusku i englesku književnost. U zemlji idiličnih pejzaža i ne manje idiličnog standarda boravila je dvanaest godina, da bi se potom vratila u Europu, ali ne na njezin istočni, nego na zapadni rub. Jedno vrijeme živjela je u Edinburghu, da bi se onda skrasila u okrugu Inverness, u škotskome visočju, u podneblju koje je bogom danom za proizvodnju sjajnog viskija, a, očito, i sjajne književnosti.

Kassabova piše na engleskom jeziku, no zaokupljena temama i motivima iz svoga starog kraja. Baš kao i jedan od sugovornika iz njezine knjige "Prema jezeru" (na hrvatski ju je prevela Patricija Horvat), i ona vjeruje kako od obitelji ne možeš pobjeći, jer je takva sudbina svih Balkanaca. Obuzetost ove autorice korijenima logična je posljedica iskorjenjivanja kojemu su bili izloženi njezini preci, čak i oni koji nisu birali selidbe u udaljene krajeve. Mogao si cijeloga života ne mrdnuti iz rodnoga kraja, a da te svejedno sustignu drame i potresi što ih pretpostavlja famozni višak povijesti kojima su svi balkanski predjeli bili izloženi.

Odredište njezine prije svega emocionalne, pa onda i književne ekspedicije dva su jezera Ohridsko i Prespansko, bogata prirodnim ljepotama i društvenim grozotama, čije obale koliko povezuju, toliko i dijele prečesto nepomirljive svjetove.

Dok bude pokušavala rekonstruirati životne priče svojih predaka, upoznat će se s desecima storija drugih ljudi iz tih predjela, koje zajedno tvore osebujni mozaik sudbina. To će joj iskustvo pomoći da dopre do onog ključnog razloga za nesreće koje trajno obilježavaju taj prostor: "Što sam više doznavala o ovoj regiji, to mi je više upadalo u oči da je jugozapadni Balkan, i balkanski poluotok u cjelini, bio poprište brakova i ratova ne samo između kršćanstva, islama i judaizma, nego i između Orijenta i Okcidenta, i da u tome leži složenost njegove sudbine i njegova nevolja. Orijent je iznjedrio judaizam, kršćanstvo, islam, hinduizam, a prije toga i najranije vidove azijskog šamanizma. U prirodi je Orijenta obuhvaćati sve istodobno, u kontinuitetu: biti poliglot. S Okcidentom to nije slučaj ili jest u mnogo manjoj mjeri."

Kapka Kassabova: "Prema jezeru" (Fraktura, Zaprešić)

Šarenilo o kojemu je ovdje riječ dojmljivo ilustrira jedan davni primjer: "U srednjovjekovnom epu Pjesan o Rolandu i Al Idrisijevoj Knjizi kralja Rutgera (dvanaesto stoljeće) možemo pročitati da se bizantska vojska sastojala od vojnika dvadeset sedam nacionalnosti i vjera, uključujući Turke, Perzijance, razne Slavene, Armence, Pečenege, Avare, Mađare i Strumljane (ili Strimonce iz okolice Strume). Još krajem trinaestog stoljeća, dok su postrojbe Karla Anžuvinca uporno napadale poluotok dolazeći Via Egnatijom, Bizant i Bugarska odbijali su ih uz pomoć turskih i drugih azijskih vojnika. Višeznačni, mnogoliki, viševjerski Istok sukobljavao se s jednoličnijim pravdoljubljem Zapada, ali i unutar sebe, kao u slučaju Bugarske i Bizanta."

Barem koliko je obilježena raznolikošću, povijest toga podneblja obilježena je i pokušajima (nažalost, vrlo uspješnima) njezina suzbijanja. A svaka bitka za bolju budućnost – u koju se, naravno, svi kunu – započinje u prošlosti: "Do dana današnjeg države koje su nekoć bile upletene u makedonsko pitanje ne mogu se usuglasiti o jedinstvenoj inačici prošlosti, pa čak ni o podudarnim inačicama, i zato svaka piše svoju pročišćenu inačicu i u svakoj od njih nacija-protagonistica određuje tko je bio žrtva. Kad pomnije proučite sve te inačice, shvatite da svaka sadržava i istine i laži u obliku izostavljanja, izbjegavanja i samozavaravanja. U nekim slučajevima one su sama okosnica očišćenog nacionalnog narativa."

Iako pripovijeda o prostoru i ljudima koji nam nisu prvo susjedstvo (iako jesu drugo) i mogu nam se činiti dalekima, ovaj osebujni križanac putopisa i obiteljskog romana itekako nas se tiče. Naime, "Prema jezeru" knjiga je o identitetu, osobnom i nacionalnom te silama koje ga oblikuju i razgrađuju, uspostavljaju i brišu, istinama i lažima za kojima posežemo da bismo ga obranili. Priče koje tvore ovu veliku, minucioznu pripovjednu fresku svjedoče ne samo o krhkosti naših identiteta, nego i o tome da je svaka tlapnja o etničkoj čistoći upravo to – tlapnja.

Osobito u zemljama bremenite povijesti na čijem su se teritoriju stalno susretali, dodirivali i prožimali ljudi različitih kultura, vjera i pamćenja. A na toj je točki ovu knjigu o dva jezera lako zamisliti, pa onda i razumjeti, kao libar o jednome moru.