U lipnju 1955. Antun Šoljan je samo dečko koji obećava. Na književnoj sceni za njega malo tko zna, jer je do toga trenutka objavio tek poneki autorski rad i prijevod.
Poznatiji je u novinarskim krugovima, odakle će mu doći narudžba da u nastavcima napiše krimić, naš prvi poslijeratni, a ukupno treći (nakon Zagorkine “Kneginje iz Petrinjske ulice” i “Mrtvačke kuće ili strahote u samotnom mlinu” Branka Ranimira). Do siječnja 1956., kada u tjedniku “Globus” izlazi posljednji nastavak njegova romana “Jednostavno umorstvo”, Šoljan će jedva navršiti 23. godinu života. Ne stidi se svoga poetičkog izbora, nego o njemu otvoreno govori u intervjuu koji je publiciran u istom tjedniku. Stid će doći malo kasnije, godine 1960., kad je roman objavljen kao roto-svezak kod zagrebačke...