Tko je čitao “Prevaranta”, dobro zna da se Javier Cercas odlično snalazi u koordinatama fakcijskog romana odnosno dokumentarne proze. Njegova dvostruka rekonstrukcija – života, ali i motiva – Enrica Marca, čovjeka koji je desetljećima gradio i održavao sliku o sebi kao hrabrom antifašističkom borcu i logorašu, da bi se na koncu ispostavilo kako se radi o običnom lažljivcu i mistifikatoru, plijenila je rijetkom vrlinom što autor nije podlegao iskušenju da svoga junaka osudi ili abolira. “Samo” ga je pokušao razumjeti.

Sličan zadatak, ali kudikamo intimniji i bolniji, sebi je zadao i knjigom “Vladar sjena”, koju je sa španjolskog prevela Silvana Roglić. Protagonist libra Cercasov je prastric Manuel Mena, koji je poginuo u devetnaestoj godini u jednoj od najkrvavijih bitaka španjolskoga građanskog rata. Bio je gorljivi falangist, dragovoljac, pet puta ranjavani poručnik elitnog Prvog marokanskog bataljuna Strijelaca iz Ifnija, heroj i mučenik koji se pretvorio u obiteljsku ikonu.

DVOSTRUKA KRONIKA

Jasno vam je, Cercasova obitelj bila je na Francovoj strani, što su oni držali logičnim, jedinim mogućim izborom. U njihovu zabačenom selu u Ekstremaduri mještani su se dijelili samo na manju i veću sirotinju. Kako su Cercasovi ponosno pripadali prvoj kategoriji (toliko ponosno da su se držali seoskim patricijima), svoje su simpatije vezali uz čovjeka koji je obećao vladati čvrstom rukom.

Javier Cercas oduvijek se sramio svojih predaka i njihovih političkih preferencija, pa se ne treba čuditi tome što je od malih nogu osjećao odbojnost prema čovjeku od kojeg je sačuvana ostala samo jedna fotografija i usmena predaja da je bio divna osoba.

“Vladar sjena” dvostruka je kronika – piščeva premišljanja, odbijanja i pristajanja da se uhvati ukoštac s biografijom čovjeka kojemu je obitelj pripisala skoro pa svetačka svojstva, i ključnih epizoda u životu mladića koji je postao nacionalnim herojem, a da nikada nije spavao sa ženom. Relativno lako bilo je razumjeti motive koji su Manuela Menu doveli u krilo partije koja će rasturiti Republiku:

“Falanga je bila stranka sklona rušenju sustava koja, svojim nonšalantnim prestižem posvemašnje novotarije, svojom neodoljivom aureolom poluilegalnosti, odbijanjem tradicionalne podjele između desnoga i lijevoga, svojim prijedlogom za sintezom obiju tendencija, savršenim ideološkim kaosom, paralelnom i nemogućom sklonošću domoljubnom nacionalizmu i izjednačavajućoj revoluciji i svojom privlačnom demagogijom, kao da je bila skrojena po mjeri studenta koji je netom otišao iz svoga sela i koji, s jedva šesnaest godina, u tom odlučnom povijesnom trenutku sanja kako da jednim spasilačkim potezom dokrajči strah i siromaštvo koji su vrebali njegovu obitelj te glad, poniženje i nepravdu koje je svakodnevno viđao na ulicama svojega djetinjstva i adolescencije.”

FALANGISTIČKI ZAMECI

Dopustite mi na ovome mjestu jednu kratku digresiju, brzo ću se vratiti Cercasovu prastricu. Gornje bismo retke svi mi trebali zapamtiti i prisjetiti ih se kad god netko s naše političke scene zagudi – a to se događa sve češće – kako je iznad lijevo-desnih podjela, kako svoj narod ljubi do iznemoglosti, a istodobno voli prijetiti krupnome kapitalu i to samo zato što ga ne može kontrolirati. Previše je u našemu okružju falangističkih zametaka da bismo mogli ignorirati ovo Cercasovo makar nehotično upozorenje.

Manuel Mena u svojoj blizini nije imao nikoga da mu u tim delikatnim vremenima otvori oči i objasni kakav se sadržaj krije iza privlačne, romantične fasade buntovništva. Sve što je trebao naučiti i razumjeti mogao je samo najskupljom metodom, preko vlastite kože. A veliko je pitanje je li poživio dovoljno dugo da osvijesti pravu narav sile kojoj je oduševljeno pristao služiti.

Tragajući za rijetkim dokumentima i još rjeđim svjedocima tih davno prohujalih vremena, često u društvu svoga prijatelja, redatelja i pisca Davida Truebe, Cercas će na koncu sklopiti mozaik životne priče Manuela Mene i shvatiti da je njegov prastric ipak imao vremena da se od gorljivog, fanatičnog falangista pretvori u gorkog, razočaranog veterana koji je postao bolno svjestan vlastite gluposti, ali je zapeo u stupici iz koje se više nije bio kadar živ izvući.

U središtu ove knjige stoji pitanje može li netko ostati dobar čovjek i postati, štoviše, junak ratujući na strani zla u društvu zločinaca. Odgovor što ga Cercas nudi kudikamo je složeniji od očekivanog “da” ili “ne”, što bi većina ljudi izabrala. Upravo zato ovu slojevitu, nijansiranu knjigu valja najsrdačnije preporučiti.•