Da sam Eduardo Halfon, na pitanje "Odakle ste?" odgovarao bih protupitanjem "Imate li možda slobodno poslijepodne?". Naime, tema njegova porijekla, odnosno identiteta, ne može se rasvijetliti jednom rečenicom, potrebno je potrošiti nešto više vremena.
Ovaj pisac rođen je u Gvatemali, ali tamo nije dospio odrasti, jer se obitelj, bježeći od građanskoga rata, iselila u Sjedinjene Američke Države kad je imao deset godina.
U novoj domovini započeo je studij strojarstva, a onda se nešto u njemu prelomilo. Vratio se natrag, odustao od tehničke naobrazbe i prebacio se na studij književnosti.
To prešaltavanje nije bilo bezbolno, jer je španjolski u međuvremenu pozaboravljao i zapustio, a iz nekog razloga shvatio je da ne može pisati na engleskome, dakle, na jeziku na kojem, po osobnom priznanju, misli.
Delikatna tranzicija iz jednog kulturnog ambijenta u drugi ipak je sretno završila, jer Halfon već dulje vrijeme uživa u reputaciji velike uzdanice hispanoameričke književnosti.
Poslije svega, netko bi mogao reći kako se radi o piscu koji ima čudnu naviku kompliciranja vlastitih životnih izbora. Ali kako mu zamjeriti znamo li za njegovu obiteljsku povijest. Jer, on nije izdanak stare gvatemalske loze čije su se generacije rađale i umirale u jednome gradu ili selu.
Njegov djed po ocu bio je poljski Židov koji je uspio preživjeti nekoliko koncentracijskih logora: Sachsenhausen, Neuengamme, Buna Werke i Auschwitz. Djed po majci bio je, pak, libanonski Židov. Pa sad vi pokušajte ući Halfonu pod kožu i razmislite kako biste o sebi govorili na njegovome mjestu, biste li kazali da ste Gvatemalac, Amerikanac, Poljak, Libanonac, Židov ili možda od svega pomalo.
Kao što mu je identitet delikatno kompozitan, takva je i književnost koju piše. Prvi put smo ga upoznali prije tri godine, kad je kod nas objavljen "Poljski boksač". Ta knjiga de jure je roman, ali de facto i još ponešto, zapravo pomnogo: unutra ima memoarskih dionica, obiteljske kronike, esejističkih pasaža, proznih digresija dovoljnih za omanju zbirku...
Rasuti puzzle života
"Duel", koji nam stiže u prijevodu Ele Varošanec Krsnik, svojevrsni je nastavak "Poljskoga boksača". Pisac opet ide tragom svojih predaka u pokušaju da rekonstruira njihove biografije, saplićući se putem o vlastita sjećanja.
Bordižajući na širokome potezu od Italije i Poljske do Gvatemale i SAD-a, on pokušava nemoguće, složiti davno rasuti puzzle života ljudi koje je povijest iščupala iz njihovih zavičaja, sažvakala i onda ispljunula daleko, na drugi kraj svijeta.
Priče koje oni nisu dospjeli, htjeli ili znali ispričati, Halfonova su autorska opsesija. I ovom kao i svakom svojom knjigom on promiče potrebu i važnost da svaki čovjek, svaki život, dobije svoj glas, mogućnost da vlastito iskustvo negdje nekako zabilježi.
Kako, manje je važno. Na jednome mjestu u knjizi Halfon izrijekom naznačuje tu potrebu, zapravo strast koja pogoni jedan njegov lik:
"Madame Maroszek nije bilo važno piše li netko svoju priču u bilježnicu, ili na marginama lošega francuskog romana, ili u nevidljivim partiturama, ili na memorandum-papiru nekog hotela; možda za nekoga kao što je madame Maroszek nije bilo bitno gdje zapisujemo svoju priču, nego da je zapišemo. Pripovijedamo. Svjedočimo. U riječi pretočimo sav svoj život. Svoju priču.
Čak i ako je moramo zapisati na istrgnute stranice ili ukradene papire. Čak i ako moramo ustati s posljednje večere da pronađemo posljednji žuti papir. Čak i ako je moramo pripovijedati bez imena ili s izmišljenim imenom zapisanim u golemi upisnik. (...) Čak i ako moramo kleknuti i rukama iskopati rupu, kradomice, pokraj krematorija, sve dok nismo sigurni da ćemo svoju priču ostaviti na svijetu, ovdje na svijetu, dobro zakopanu na svijetu, prije nego što se pretvorimo u pepeo."
Premda se bavi strašnom temom holokausta prosijanom kroz sito obiteljske povijesti i trauma, Halfon nije ni patetičan, ni didaktičan, ni pompozan. On je duhovit.
Dok pokušava pohvatati repove priče koja mu stalno izmiče i traga za višim smislom koji bi mogao vratiti makar privid nekoga reda, sustižu ga razočaranja koja to nisu, jer nasmijavaju.
Pa će tako, nakon što konačno pronađe stan iz kojega je njegov djed sproveden na dugo putovanje koncentracijskim logorima, shvatiti da u njemu danas živi nekadašnja pornoglumica, čiji opus stoji uredno složen u kupaonici umjesto predmeta koji su nekoć pripadali njegovome djedu, a kojima se jalovo nadao, jer je vjerovao da bi mu susret s njima mogao rasvijetliti jedno vrijeme i jedan život.