Černobilske katastrofe živo se sjećam, no, kao i većina mojih uspomena, i ova je pomalo groteskna. Dan je bio sunčan, krasan proljetni, a raspoloženje moga cimera i mene primjereno vremenu i našoj dobi.
Pred obiteljskom kućom na Jelenovcu, gdje smo imali iznajmljenu garsonijeru, naš je postariji stanodavac u sumračnom raspoloženju sjedio za stolom u vrtu i pio nekakav strašni delanec iz svoga zavičaja. Čim nas je opazio, plačnim glasom počeo nam je naviještati kraj svijeta.
Iz njegove proročke besjede presijecane štucanjem, zapamtio sam samo rečenicu koja je zvučala otprilike ovako: „Črni ogenj bu zišel iz zemle i sve bu nas ubil.“